Autorskopravni aspekt samoarhiviranja znanstvenih članaka

Sažetak

Elektronička sredina promijenila je način znanstvene komunikacije. Zbog krize znanstvenih časopisa znanstvenici su elektroničku komunikaciju prihvatili kao nadu u rješavanje problema sve slabije dostupnosti i vidljivosti njihovih radova. Jedna je od prednosti elektroničke komunikacije samoarhiviranje — proces u kojem znanstvenici ili ustanove u kojima su zaposleni pohranjuju na mrežu recenzirane ili nerecenzirane znanstvene članke kako bi bili besplatno dostupni svima (eprint). Ideja samoarhiviranja postoji od 1990-ih godina i otvorila je niz pitanja vezanih uz autorsko pravo. Postoje izdavači koji dopuštaju samoarhiviranje i oni koji ga ne dopuštaju. Neki dopuštaju samoarhiviranje nerecenzirane verzije (preprint), neki samo recenzirane (postprint). Pri tome određuju različite uvjete. Kako bi se riješili pravni problemi samoarhiviranja, u Velikoj Britaniji pokrenut je projekt RoMEO čiji je osnovni cilj proučiti probleme intelektualnog vlasništva u procesu samoarhiviranja i stvoriti skup metapodataka za opis prava vezanih uz samoarhiviranje. Cilj je projekta RoMEO, kao i svih sličnih projekata, poticanje znanstvenika na samoarhiviranje vlastitih članaka. Zaštita autorskih prava samoarhiviranih članaka podrazumijeva i prethodnu zaštitu sadržaja kao i mogućnost identifikacije različitih verzija istog članka. Problemi vezani uz samoarhiviranje postupno se rješavaju, a sve više znanstvenika uočava prednosti samoarhiviranja. Situacija s izdavaštvom znanstvenih časopisa u Hrvatskoj specifična je zbog male znanstvene zajednice. Samoarhiviranjem bi hrvatski znanstvenici mogli svoja djela učiniti vidljivijim i utjecajnijim u svjetskoj znanstvenoj zajednici.