OAI@AKM

Sažetak

Kad se prije pet godina govorilo o interoperabilnosti digitalnih zbirki, svi su neizostavno spominjali protokol Z39.50. Ako pak danas razgovaramo o interoperabilnosti, obvezno ćemo spomenuti Protokol za pobiranje metapodataka Inicijative za otvorene arhive (Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting - OAI-PMH). To ipak ne znači da će OAI-PMH “istisnuti” Z39.50, jer svaki od njih ima svoja polja primjene koja se samo djelomično preklapaju. Z39.50 je vrlo sofisticiran (i zahtjevan) standard koji omogućuje distribuirano pretraživanje baza podataka. To znači da se informacijski upit s jednog mjesta istodobno šalje u različite baze podataka, a dobiveni odgovori/rezultati pronalaženja (metapodaci) obrađuju i prikazuju na mjestu upita. S druge strane, koncept interoperabilnosti kakvog omogućuje OAI-PMH počiva na mehanizmu pobiranja metapodataka i izgradnje baze podataka u kojoj su pohranjeni pobrani metapodaci koji se potom pretražuju. OAI-PMH dijeli svijet na davatelje podataka (repozitorije) i pružatelje usluga. Davatelji podataka izlažu metapodatke o građi koju sadrže, a pružatelji usluga ih pobiru, organiziraju i grade na temelju njih nove usluge. Shema metapodataka koju OAI-PMH nužno zahtijeva jest DC (Dublin Ćore Metadata Element Set) iskazan u XML-u, ali je uporaba ostalih shema

metapodataka također moguća (i poželjna). Sam je protokol lako primjenljiv i nezahtjevan. Izvorno, protokol je nastao u kontekstu reformiranja procesa znanstvene komunikacije. Trebalo je omogućiti interoperabilnost unutar mreže elektroničkih arhiva znanstvenih radova. Radilo se o podacima koji nisu pretražljivi i dohvatljivi pomoću postojećih mrežnih pretraživača, već se nalaze skriveni u tzv. “nevidljivom webu”. Vrlo se brzo pokazalo da je protokol primjenljiv ne samo u kontekstu znanstvene komunikacije, već i u brojnim i raznolikim projektima vezanim za knjižnice, muzeje i arhive. Među onima koji primjenjuju protokol nalazimo danas, osim tematskih i institucijskih arhiva znanstvenih radova, i predmetne pristupnike, knjižnične WebPAC-e, zbirke elektroničkih magistarskih i doktorskih radova, izdavače, muzejske i arhivske zbirke. Zastupljeni sadržaji mogu biti tekstualni dokumenti (potpuni ili sažeci), slike, video, statistički podaci, softver i dr. No, iako je popis davatelja podataka koji primjenjuju protokol svakim danom sve duži i pravi test primjenljivosti i svrhovitosti protokola predstavlja razvoj što većeg broja pružatelja usluga u svim gore spomenutim područjima.