Zemlja se najprije istrese u lončić. Zatim se izradi prstima, dok se ne izmrvi do podatnosti. Ranije pripremljeno sjeme sadi se s prikladnim razmakom da budući korijen ima prostora za rast. Posudica se potom smjesti na balkon, na stranu dulje okrenutu suncu, pa se zalijeva ovisno o vlažnosti humusa. Ni previše, ni premalo. 

Mnogo puta ponovljeni postupak za desetak lončića na mom balkonu, na strani dulje okrenutoj suncu. Vinke, prkos, turski karanfil i dugo čuvani zametak bugenvilije za dane ispunjene svjetlom i toplinom. Dane koji trebaju stići.

Svakog proljeća znatiželjno promatram sjeme koje spuštam u tlo. A s obećanjima posvuda isto – i među ljudima, i među cvijećem. Premda postoje da bi se ispunila, često se dogodi da pokoje i podbaci. Pitaš se zašto, mudruješ i analiziraš, pa na kraju zaključuješ da je od odgovora važnija činjenica da se nešto nije dogodilo. I sadiš dalje, s jednakom vjerom.

Sadeći, mnogo toga naučiš o klijanju i rastu. Postoji sjeme koje niče brzo, kao da se žuri upoznati svijet. Poneko stidljivije curi u visinu, a tu su i ona zrna od kojih već odustaneš, da bi te na kraju ipak iznenadila svojim kasnim buđenjem. Kasnim po nekim sasvim necvjetnim mjerilima.

Sjeme koje mi zadaje najviše muke iz osobite je porodice sukulenata. Ako proklija, ima šansu izrasti u prekrasnu biljku debele stabljike i velikog cvijeta. Pustinjsku ružu. U pravim uvjetima uspravlja se odvažno u visinu pa se diči cvatom čija ljepota plijeni poglede. 

Ovo je sjeme moj osobiti nedogađaj.

Godinama razmišljam o njegovu obećanju pod tankim slojem priređene zemlje. Ostavljala bih ga na sunčanoj strani dulje nego ostale, uvjerena da čezne za toplinom koju u ovim krajevima ne može upiti. Selila sam ga s istoka na zapad, noću sklanjala s balkona da ga ne okrzne proljetna vlažnost. Zalijevala sam ga odstajalom vodom, svježom vodom, pjevala mu, pričala i uvjeravala ga da se otvori neizvjesnom svijetu. Uzalud.

S vremenom, nijemost ovog sjemena postala je glasnija od cvrkutavog prkosa i raspjevanog dragoljuba. Pretvorila se najprije u izazov, pa u inat, ljutnju i na kraju u tugu. Posudica kojoj bih iz godine u godinu mijenjala zemlju i u nju smještala dragocjeno zrno preobrazila se u grobni humak svih neuspjelih pokušaja. Jednog za drugim, sve dok i prozor, i balkon, unatoč cvatu i zujanju pčela, nisu postali groblje.

I onda sam jednog proljeća konačno odustala.

Šarene lončiće ispunila sam zemljom. U nju sam posadila sjeme šarenog cvijeća: dragoljub, prkos, vinke i karanfil. Smjestila ih na balkon, na stranu dulje okrenutu suncu. Sve osim jednog, koji je ostao prazan.

Tog su mjeseca neočekivano zapršale pahulje snijega. Nosio je ih je hladan vjetar, koji je danima tresao prozorska stakla. Zatim su počele kiše. Padale su neumorno, teškim, velikim kapljama. Blijedo sunce ukazivalo se rijetko, preslabo da osuši nabujalu vodu. A ona je bila posvuda: na prozorima, u zemlji, u oku.

Dragoljub te godine nije zažutio ogradu. Prkos nije prkosio suncu. Vinke su rodile lišćem, ali ne i cvijetom. Leptiri su iščezli. 

Jednog poslijepodneva na balkon je sletio kos, kljuna žutog kao osunčano cvijeće. Gledao me dugo i znatiželjno. A potom je zapjevao. I pjevao je, sve do sumraka.

Sjeme je beskraj mogućnosti svakog cvijeta. Naoko slična, zrna se razrastu u cvjetnjak boja i oblika, mameći kukce, rađajući novo sjeme. Dok se ne ostvari, ono je iščekivanje. Prije klijanja, mada naoko ništa, sjeme je sve.

Sljedećeg proljeća zemlju sam pažljivo istresla u lončiće. Izradila sam je prstima i u nju položila pripremljena zrna. Smjestila sam ih na balkon te zalila humus, ni previše, ni premalo. U posebnom lončiću pripremila sam dom svom sjemenu izazova. Dodala sam mu pijesak i nešto kamenčića te ga postavila među ostale mogućnosti, na stranu dulje okrenutu suncu.
 
Za dane ispunjene svjetlom i toplinom. Dane koji trebaju stići.

Dobrila Zvonarek

Dobrila Zvonarek (1982.), profesorica je hrvatskog jezika i književnosti i diplomirana književna komparatistica. Radi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na projektima popularizacije knjige i čitanja i kao koordinatorica nakladničke djelatnosti Knjižnice. U izdanju Nacionalnog parka Krka 2018. godine objavljena je monografija Ime mi je Krka u kojoj je pjesničkom prozom popratila fotografije fotografskog dvojca Romulić&Stojčić. Godine 2021. godine objavila je zbirku pjesama Esperanto vremena u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk.
Uredila je nekoliko proznih knjiga te nekoliko zbirki poezije s popratnim pogovorima (Moja pjesma, Frančeska Liebmann; Ptica na ušću smoga, Marina Katinić; Mir utrobe i neki promišljaji, Željko Božić – u izdanju Zaklade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika te Paralaksa Ivane Čagalj, koju je Zaklada NSK izdala s Književnim krugom Split). Godine 2016. i 2017. bila je i članicom prosudbenog povjerenstva za dodjelu pjesničke Nagrade Anđelko Novaković. Pisala je za domaće televizijske serije i reklame. Autorica je nekoliko uglazbljenih pjesničkih tekstova, od kojih je jedan, Molitva za more, dobio nagradu na Međunarodnom festivalu klapa u Perastu 2019. godine.
Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Objavljene knjige:
Ime mi je Krka. 2018. Javna ustanova Nacionalni park „Krka“, paralelno i na engleskom jeziku: My name is Krka. 2018.(Prepjev: Ivana Čagalj). Šibenik.
Esperanto vremena. 2021. Jesenski i Turk. Zagreb.