Prije petnaestak godina na izložbi glagoljskih knjiga iz zbirke Mladena Kezelea u Muzeju Mimara upoznao sam kolekcionara Mladena Kezelea. Kezele je bio građevinski inženjer koji je veliki dio novca, koji je zaradio u građevinarstvu, utrošio u kupnju starih hrvatskih knjiga, posebno glagoljskih. Pozvao me da ga posjetim, druženje s njim ostalo mi je u vrlo lijepom sjećanju. Tada mi je darovao katalog izložbe “Ex libris Kezele: izložba uz stosedamdesetu godišnjicu rođenja i stogodišnjicu smrti Dragutina A. Parčića (1832. – 1902.)“ koja je održana 2002. godine. Naslov kataloga, ujedno i izložbe, naglasio je vlasništvo knjiga izloženih na izložbi. Mladen Kezele, kao i drugi bibliofili, utrošio je ne samo novac, nego i velik dio svoga života u proučavanje starih hrvatskih knjiga, u potrazi za njima i pronalaženje istih. Bibliofilstvo je velika strast.

Među starim knjigama uvijek sam se osjećao kao među prijateljima, kao da su svi ti nekadašnji vlasnici knjiga sada u nekoj knjižnici također prisutni, kao da žive preko zapisa koje su ostavili na knjigama, žigovima, nalijepljenim sličicama s motivom svog obiteljskog grba, napomenama o datumu nabavke knjige… Osjećao sam to prijateljstvo ne samo u Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, koju sam vodio više od dva desetljeća, nego i u samostanima u župama čije sam knjižnice uređivao. Dugo nisam razumio zašto sam se tako osjećao u knjižnicama sa starim knjigama, no danas, kada sam ostario, čini mi se da znam. Kada se družite s ljudima, razgovarate u knjižnicama starih knjiga, osjećate se svečano i počašćeno jer ste među knjigoznalcima, knjigoljupcima, čovjekoljupcima, miroljupcima. Okruženi ste svim nekadašnjim vlasnicima knjiga koje su svoje knjige cijenili, poštovali, darovali ili prodali knjižnicama jer im je bilo stalo do dobra zajednice, naroda i obrazovanja ljudi. I osjećate se prihvaćeno jer volite knjige, kulturu svoga i drugih naroda.

Danas razumijem da su stare knjige kao stari ljudi – često bolesne, pune crvotočina ili plijesni, oštećenih hrbata, s nedostakom listova ili izvinutih korica zbog vlage ili suhog zraka. Kako ljudi tijekom života doživljavaju nasilje, tako i knjige doživljavaju nasilnička nedjela, pa nalazimo na listovima nekih knjiga izrezotine. Takve “prozorčiće“ češće nalazimo na naslovnim listovima. Razlog tome je taj što se zapisi ili žigovi vlasnika knjiga najčešće nalaze na naslovnim listovima. Izrezotine na naslovnim listovima obično znače da je knjiga ukradena, a kradljivac je htio uništiti oznake vlasnika knjige da bi mogao prodati knjigu. Tako je knjizi znatno smanjena vrijednost, ali to kradljivcu nije bilo važno jer i tako ne poštuje ni knjige ni ljude. Postoji i mogućnost da kradljivac ne izreže ex libris vlasnika knjige, nego ga zacrni, pa tako opet ošteti naslovni list, kao u slučaju knjige “Dizionario italiano, latino, illirico…“ kojoj je autor Ardelio Della Bella, a tiskana je u Veneciji 1728. Naslovni list primjerka, koji se nalazi u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, nalijepljen je na list koji je naknadno umetnut u knjigu jer je nepoznata ruka brisanjem autografa prijašnjeg vlasnika oštetila naslovni list.

Ex librisi, označivači vlasnika knjige, dragocjeni su podaci o povijesti pojedinog primjerka neke knjige, o kulturnim dodirima, o povijesti knjižnih fondova u knjižnici. Kada sam prvi put došao u Knjižnicu Križevačke eparhije u Križevcima, knjige su se bez ikakvog reda nalazile na policama. Trebalo je brzo pronaći dvanaest vrijednih knjiga za dvanaest mjeseci u godini – Matica hrvatska htjela je izraditi zidni kalendar s temom Knjižnice Križevačke eparhije. Tako smo Stjepan Sučić, tada potpredsjednik Matice hrvatske, i ja počeli nasumice tražiti vrijedne knjige, a kriterij nam je bio hrbat i korice. Imao sam silnu sreću da se, nakon samo nekoliko minuta, u mojim rukama našla inkunabula “De institutis coenobiorum“, knjiga o načelima samostanskog života slavnog mističkog pisca Ivana Kasijana (Johannesa Cassianusa), tiskana u Baselu 1485. Ta je inkunabula vrijedna i zbog jednog žiga koji se nalazi na naslovnoj stranici te rukom pisanih ex librisa na zadnjem tiskanom listu. Na naslovnoj stranici je otisnut žig: “Ex bibliotheca Simeoni Chuchich“, na zadnjem tiskanom listu su zapisi: “Liber rarissimus vide… Bibliotheca Universi Regis Budensis“, zatim “liber domu et cenobij… Zagrabia liber… monasterio… remete“ te na kraju “Bibl. Pinelliana“. Simeon Čučić, grkokatolički svećenik i filozofski pisac s početka 19. stoljeća, bio je posljednji vlasnik inkunabule prije njena ulaska u Knjižnicu Križevačke eparhije. Vlasnici knjige bili su i Sveučilišna knjižnica u Budimu, zatim pavlinski samostan u Remetama te na kraju poznata talijanska privatna knjižnica obitelji Panelli. Ne znam kojim je redom knjiga mijenjala vlasnike, vjerojatno je svoj život knjiga počela u knjižnici Panelliana, a završila kod Simeona Čučića koji je bio vlasnikom većeg broja knjiga koje se sada nalaze u Knjižnici Križevačke eparhije.

Prva Knjižnica Križevačke eparhije nalazila se u samostanu sv. Mihaela Arkanđela u Marči, gdje je od 1611. bilo prvo sjedište Križevačke eparhije. U Knjižnici Križevačke eparhije u Križevcima nalazi se nekoliko knjiga s ex librisom toga samostana. Među tih nekoliko knjiga je i knjiga njemačkog teologa Gabrielisa Biela “Supplementum in octio & viginti Distinctiones“, tiskana u Parizu 1521. Na naslovnoj stranici zapisano je: “Ex libris S. Michaelis Marcha 1706.“. Dakle, knjiga se nalazila u marčanskom samostanu početkom 18. stoljeća, ali nije u tome njena posebnost. Kada uzmemo tu knjigu u ruke, primijetit ćemo odmah da su korice oštećene, zadnja korica je nagorjela. Taj nam primjerak svjedoči o sukobima između grkokatolika i pravoslavaca te o događaju iz 1739. kada su pravoslavci srušili i spalili grkokatolički samostan u Marči, a iz vatre je spašeno samo nekoliko primjerak knjiga. Ex libris marčanskog samostana svjedoči o tragičnim događajima 1739., a primjerak knjige njemačkog teologa Gabrielisa Biela stoga ima veliku vrijednost.

U Zbirci Rijetkih knjiga i rukopisa u Gradskoj knjižnici u Zagrebu nalazi se veći broj hrvatskih knjiga otisnutih na latinskom jeziku, njih 434. Kada listamo te knjige, na prvim stranicama knjiga često nalazimo ime prijašnjeg vlasnika knjiga “Laszowski“, ili zapis “Ex libris E. Laszowski“, ili žig “Archivum familiae Laszowski“, ili nalijepljenu sličicu – ex libris – najčešće s motivom grba obitelji Laszowski. Emilij Laszowski, jedan od utemeljitelja Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” i dugogodišnji upravitelj Gradske knjižnice u Zagrebu (upravljao je Gradskom knjižnicom od 1908. do 1935.), darovao je oko 1500 knjiga svoje privatne knjižnice Gradskoj knjižnici. 

Od hrvatskih knjiga na latinskom jeziku, koje je Emilij Laszowski darovao Gradskoj knjižnici, spomenuo bih nekoliko: “Inscriptiones Dalmaticae“ Ivana Lučića, tiskanu u Veneciji 1673. (sličica s obiteljskim grbom Laszowskog i otisnutim tekstom “Ex libris E. Laszowski“); “Stemmatographia“ Pavla Rittera Vitezovića, tiskanu u Beču bez oznake godine (na unutarnjoj strani prednjih korica nalijepljena je sličica s tekstom “Ex libris E. Laszowski“, u donjem lijevom uglu potpis Laszowskog); “Assertionis libertatis Ungaricae, Dalmaticae, Croatiae et. Sclavoniae Andreas II…“, autora Janosa Szegedya, tiskanu 1750. u gradu Juarini (latinski naziv za Torino; na naslovnoj stranici piše “coll societ. Jesu“ te “Zagrabia catalogo inscriptis“, na poleđini naslovne stranice otisnut je žig “Ex libris E. Laszowski“; nakon ukidanja isusovačkog reda 1773. knjige iz isusovačkih knjižnica rasule su se posvuda); “Illyrici sacri“ Daniela Farlatija, prvi svezak tiskan u Veneciji 1751. (na prvoj paginiranoj stranici potpis “Laszowski“, žig na naslovnoj stranici “Ex libris E. Laszowski“).

Emilij Laszowski darovao je Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa velik broj starih knjiga na hrvatskom jeziku, kao i značajna djela europske kulture. Bez njegovih darova može se slobodno reći da Zbirke rijetkih knjiga i rukopisa ne bi ni bilo. Osobito ne bi bilo izuzetno vrijednih europskih knjiga koje su se nalazile u vlasništvu hrvatskoga plemstva. Jedno od takvih djela je knjiga engleskog filozofa, ali i enciklopedista Roberta Fludda “Utriusque cosmi maioris scilicet et minoris metaphysica, physica atque technica historia“, tiskana u Frankfurtu u dva sveska 1617. i 1629. Važno je napomenuti da se u knjizi nalaze i nacrti raznih vojnih utvrda. Knjiga je prvo bila u vlasništvu hrvatskoga bana Nikole Zrinskog Čakovečkog, što potvrđuju ex librisi – bakropisne sličice zalijepljene na unutarnjoj strani prednjih korica. Ex libris sadrži portret Nikole Zrinskog i tekst: “COM NICOLAUS A ZRINIO… LEGRAD. SUP. CAPIT. 1646.”. Na prednjem predlistu je ex libris drugog vlasnika – sadrži crtež obiteljskog grba Emilija Laszowskog i tekst: “Ex libris E. Laszowski“. Dakle, knjiga Roberta Fludda pripadala je znamenitoj Bibliotheci Zriniani Nikole Zrinskoga VII., vjerojatno je otuđena iz slavne privatne knjižnice te je tijekom vremena dospjela u ruke Emilija Laszowskog. Zato nije čudno da se ta knjiga ne spominje u prikazima Bibliothece Zriniane. 

Ex librisi u školskim gramatikama zanimljivi su jer pokazuju odnos učenika, odnosno studenata, prema udžbeniku. U Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa zagrebačke Gradske knjižnice nalazimo udžbenik iz gramatike latinskog jezika “Principi, seu Rudimenta grammatices, ex institutionibus“ Manuela Alvareza. Taj se udžbenik u Europi tiskao u puno izdanja, a ovaj je primjerak tiskan u Zagrebu 1763. Na prvoj stranici prednjeg predlista potpisi su dvaju prijašnjih vlasnika: “Ex libris Blasii Barchan anno 1767.“ te “Ex libris Ioannis Russich anno domini 1770.“ – na drugoj stranici prednjeg lista zapisano je: “Gradskoj knjižnici darovao 24.2.1915. Josip Marković kot. Predstojnik u m.“; na prvoj stranici zadnjeg predlista zapisano je: “Joanes Russich anno 1769.“; a na drugoj stranici potpisi su većeg broja prijašnjih vlasnika, od kojih su čitljivo napisani: “Leopold Augustich anno 1763.“, “Barchan 1767“, “Russich Johanes 1770.“, dok imena drugih vlasnika nisu čitka. 

Ukoliko nekog korisnika knjižnice zanimaju podaci o gimnastici pa istražuje koje knjige na tu temu ima Gradska knjižnica u Zagrebu, bit će iznenađen većim brojem knjiga objavljenih u Poljskoj, Švedskoj, Danskoj, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj, Bugarskoj, Rusiji, Ukrajini… krajem 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Neke od njih su: “Gimnastika za p´rvonačalni učiliša“ Carla Haralda Liedbecka (Plovdiv, 1898.); “Gymnastyka wychowawcza szwedzka w Polsce“ Eugeniusza Piaseckog (Lwów, 1912.); “ABC of the Swedish system of educational gymnastics“ (London, 1891); “Cvičebni večery na kruzih : sbirka cvičeni pro cvičitele jednot sokolskych“ (V Praze, 1893.); “Deutsches Ringbüchlein“ (Leipzig, 1892.); “L´education physique en Suede“ (Paris, 1892.); “Frivillig svensk gymnastik“ (Göteborg, 1925.). Veliki broj sportskih knjiga nabavio je na svojim putovanjima po Europi znameniti Franjo Bučar, veliki promicatelj sporta u Hrvatskoj. Pretpostavljam da jedan dio tih knjiga Bučar nije kupio nego ih je dobio na dar od sportskih entuzijasta koje je susretao na svojim europskim putovanjima. Neka imena darovatelja zabilježio je na naslovnim listovima tih knjiga, uz svoje ime kao vlasnika knjige. Knjige o gimnastici iz vlasništva Franje Bučara dospjele su u Gradsku knjižnicu pred kraj Bučarevog života (umro je 26. prosinca 1946.). Po završetku Drugog svjetskog rata Bučar je pao u siromaštvo pa je krajem 1945. ponudio Gradskoj knjižnici u Zagrebu na prodaju navedene knjige o gimnastici.

Ex librisi na starim knjigama svjedoče o sudbini kako ljudi, tako i knjiga, a te su sudbine međusobno isprepletene.