Sonata za usne
Sve je nastalo iz daha. Iz nekih dubina zagra-
bljeno. I postalo. I sada smo u zavjetrini. Tu gdje
jesmo. Hotimice udišemo i izdišemo vjetrove
molekula. Prožimaju nas. Rastaču. Muči nas su-
hoća. Pijesak nas osvaja. Pustinja se već proširila
na obraze i pomiče se prema očima. Oči u oči.
Prah prahu. A do tada, priđi malo bliže. Iscijedit
ću iz svoje drenovine tajnu rezervu želje. Priđi. Da
ti bar malo ovlažim donju usnu. I kad se pojavi
Sunce, možda bljesne do male oaze gdje krekeću
žabe, a kraljević zalijeva stablo smokve, na koje
ću se jednom krišom popet i oslastiti, pa makar
mi to zadnje bilo.

Vrt
Suho je lišće, a ljeto. Ostao sam zatečen, prijate-
ljice draga. Mislio sam da sam potrošio svu sjetu
vrta. Da je vrt zadnje mjesto u kojem se vrijeme
obnavlja. Da me šum suha lišća više neće opijati
i osamljivati. Što me sada čeka? Kako da znam
treba li nešto čekati? Burin se poigrava suhim
vršcima tvojih oleandara. Ako čekam kišu, što
ću dočekati? Tvoje pitome gušterice nešto mi
pokušavaju reći. Sada mi je učiti njihov jezik.
Gledati kako se kreću, kamo iznenada nestanu.
Ne mislim da im mogu tebe zamijeniti. Zato ću
učiti. Slušati. Plijeviti korov. I kaktusima brisati
suze.

Suhi jazz
Najtiši jazz čuo sam ispod suha lišća. Noćas,
dok sam pijuckao koktel Suhi poljubac. Sada je
svježe jutro. Grlo suho od prethodne noći, u kojoj
sam tražio odgovore. Nekakve tragove. Prikrivali
su se pod lišćem, prikradali živici. Krivudali,
zaobilazeći vlagu. Malo naprijed, malo unatrag.
Na koncu, zora je naišla za njima i prebrisala ih
granom Sunčeve svjetlosti. Ali, zrikavci su bili
svjedoci. Prigušene žarnice njihovih krila što
su probijale ispod lišća. Gotovo nijemi. Glas ih
je skoro sasvim izdao, rasušio se. Zvučni suhi
list sporo je u luku dopirao do mene. Zamalo
ishlapjela zvučnost. Rasušena puhaljka među
zubima. Šapat iz bivše oaze usana. Dry Leaves.
Autumn Leaves. Tragovi jeseni se primiču. Pod
lišćem treba tražiti. Lišće slušati.

Jazz na izdisaju ili
Chete, što je to ljubav?
Zvuk pušten iz plućnog tjesnaca. Iz prostora
zgusnute slobode. Putuje i priziva suzvučje. Ne
očekuje nekontroliranu lavinu, ali na snagu sva-
kako računa. Treba dospjeti do tvojega uha. Treba
dati do znanja da želi da ga se čuje. Treba odjek
svojega drugoga. Želi voljeti! Želju živjeti! Dije-
liti se! Suzvučati! Putuje i polako se rasplinjuje.
Zar nigdje? Nikako? Barem vjetar. Što treba ras-
puhati? Što odsjeći? Što istisnuti? Truba urasta u
vrž. Zov u mahovinu. Zvuk u lišaj. Šum u trulo
lišće. Do čega je ako nije do zvuka? Ako nije do
izdaha? Ni korak ti se ne čuje. Možda ga više i
nema. I što je to zapravo ljubav? Znaš li ti, Chete,
što je to ljubav? Može li se zamisliti svijet kojemu
truba ne treba? Bi li ga takvoga mogao voljeti? Bi li
pristao na njega? Ili se jednostavno više i ne pitaš,
nego samo tako pjevušiš dok se ne okuraži tišina?

Melankolični psić
Chete, melankolični dečko. Trubiš iz duplji. Iz
suhe hrastove kore. Ja šetam drvorede. Kao psića.
Trubim kisik. Izgaram sumrak. Rijedak sam.
Zaostao oblak nakon utihe. Polako se zgušnja-
vam. Grančice na obzoru stanjuju se kao alveole.
Napušta ih svjetlost, prelijeću ih vrane. Livada je
sklopila cvjetove, suncokret je izdahnuo sunce.
Trubi povečerje kao brod s daleke pučine. Chete,
melankolični dečko, samo ti sjedi. Raskomoti
se. Noga preko noge. Ovo je tvoja klupica. Ja
moram dalje. Šetati melankoličnog psića. Trubiti
mu nešto svoje kao tvoje. To je to. Pobratimstvo
truba u šumskom svemiru.

Da je ne
Kažeš – piši! I ja pišem. Ali, pisanje je postupno
gašenje svijesti. Odgađanje. Međuvrijeme u po-
gledu što se oprašta, a još ne priznaje. Pisanje je
tek jedan udah više. Još jedan uzdah. Dah. Dan.
Još jedno da. Piši! – kažeš. Pišem. Ali, znam da
je to odgođeno ne. Nevoljko. Nemoguće. Nepri-
hvatljivo. Nepojmljivo. Neizrecivo. Neopisivo.
Kažeš – piši! Ali, ja sam tek puž i ticala su mi
usmjerena ka zviježđu što više nije tamo gdje je
nekoć bilo.

Ivan Babić

Tekstovi iz najnovije zbirke “Chet Baker na plaži” (Mala Zvona, Zagreb, 2025.)


Ivan Babić rođen je 1961. u Imotskom. Živi u Zagrebu.  
Objavio je devet knjiga poezije: “Kasna molitva prstiju” (1999.), “Zvizda” (2007.), “Stigme svagdana” (2011.), “Koncepcija vrta” (2014.), “Pogledi” (2016.), “Koncepcija vrta” (e-izdanje, 2019.), “Umjetno disanje” (2020.), “Stihovodi” (poetska slikovnica, zajedno s ilustratorom Romeom Borčićem, 2021.), “Šuma” (2023.) i “Chet Baker na plaži” (2025.).
Zastupljen je u više antologija i pregleda suvremenog hrvatskog pjesništva, a pjesme su mu prevedene na španjolski, njemački, engleski, bugarski, makedonski i ruski jezik.
Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu “Koncepcija vrta”.
Objavio je i knjige prijevoda s ruskog jezika: “Pjesme – Bajke – Drame” A. S. Puškina (2002.), “Razgovor o Danteu” O. E. Mandeljštama (2011.), antologiju ruskog slobodnog stiha “Iznad svojega korijenja” (2019.).
Priređivač je i urednik zbornika poezije “Sesvetski oblok” (2006.).
Objavio je dijalektni rječnik “Studenački rječnik” (2008.).
Zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, trenutno kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete.
Osnivač je i voditelj više projekata za promociju poezije: Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron, Svakog tjedna pjesma jedna i dr.