U Oslu su dugi niz godina živjeli moji prijatelji Šveđanin Bo i Norvežanin Halvard. Stanovali su na brijegu, u neboderu. S malog balkona pogled je pucao na fjord i čitav grad. Kuhali su gulaš od soba s puno pire-krumpira za prilog i malo džema od brusnica sa strane. Sve troje smo mogli puno i brzo pojesti. Halvard je bio sa sjevera Norveške i pričao mi je kako je kao dijete zarađivao džeparac čupajući jezike bakalarima, ribari su ih prodavali finim restoranima koji su ih nudili kao panirani specijalitet. Zadnji puta kad smo se vidjeli do kasna smo pili campari, jeli sladoled s likorišem i slušali ploče iz njihove goleme kolekcije. Obojica su bili iznimno muzikalni. Smijali smo se izlizanom vicu u pjesmi Sparksa: “How do I get to Carnegie Hall? Practice, man, practice.“ Spavala sam na madracu u improviziranom studiju, uz zvučnike, miksete i razne instrumente. Neki su bili tradicionalni norveški nalik na lutnju i rog, a drugi pak aboridžinski koje je Halvard donio iz Australije. Prije par godina u potpunosti su promijenili profesije i preselili se u Berlin. I tamo u slobodno vrijeme stvaraju elektroničku glazbu. Ponekad kada u knjižnici trebamo pravilno izgovoreno švedsko ili norveško ime radi snimanja zvučne knjige, šaljem poruku Bou koji mi snimku izgovorenog imena šalje nazad.

Početkom svibnja 2023. došla sam u radni posjet Oslu s kolegama iz knjižnice. Sama činjenica da idem u Oslo u kojem neću zateći prijatelje bila mi je nadrealna, taj mi je grad do sada bio u potpunosti neodvojiv od njih dvojice, ali me veselilo kako ću ga sad upoznati na drugačiji način. No svejedno, zvučna podloga ovog grada za mene su bili i ostali Sparksi, „The Number One Song In Heaven". Puno je drugačije bilo putovati u društvu kolega iz domovine. Kada putuješ sam, bez ustezanja se prepuštaš situacijama, novim poznanstvima, lutanju, gubljenju, drugoj kulturi, jeziku kojeg osluškuješ. Dojmovi se tada ne stižu filtrirati nego se lijepe golemom brzinom i ostaju utisnuti mjesecima. Pogotovo kada su to vrlo intenzivna službena putovanja na kojima želiš još svaku preostalu slobodnu minutu iscijediti i provesti u istraživanju destinacije. Mjesta za san i odmor nema. Putovati s kolegama ili u društvu je pak pomalo nalik putovanju kapsulom, mnogo zaštićenije i pravocrtnije. Kapsula ima svoju dinamiku, svatko od nas upija informacije i iskustva na svoj način, a kroz prepričavanja se formira i kolektivni doživljaj.

Osim bogatim iskustvom i ekspertizom u pružanju usluga osobama s teškoćama čitanja standardnog tiska, Norvežani su nas osvojili neusiljenošću i dosta smo se skupa smijali. Ravnatelj knjižnice nam je prilikom ručka objasnio što znači termin “norveška ruka”. To je značilo kada recimo preko blagovaonskog stola pružiš ruku da bi dohvatio nešto blokirajući pritom bez najave i pardona osobu pored sebe. “Mi smo Norvežani dugo bili seljaci. Zapravo ribari.“ Naglo su postali jedna od najbogatijih nacija. U šetnji Oslom osviještena se povezanost s prirodom mogla vidjeti na svakom koraku. Brojna organski uklopljena arhitektonska čuda i fascinantna prometna rješenja trebala su ublažiti ekocide 1970-ih i 1980-ih godina koje je iznjedrio val golemog bogatstva. Sada je sve ovdje bilo maksimalno usmjereno prema rješenjima koja će spasiti od zagađenja.

Iz domovine su stizale vijesti o kiši i hladnoći, a kod nas je u Norveškoj bilo ugodno, između 15 i 17 stupnjeva. Priroda je kasnila kojih mjesec i pol dana za onom u Hrvatskoj. Ovdje su probijali prvi narcisi, zumbuli i tulipani. Krajobraz je još uvijek imao dosta isprane smeđe boje koju će ubrzo zamijeniti zelenilo. Guske su se glasno natjeravale u plićaku. Lijepe plavičaste svrake prebirale su po oblutcima. Danje svjetlosti je bilo do deset navečer. Metro linija 1 vozila je na brijeg Nordmarka, uz bijele, crvene i plave drvene velike kuće rezidencijske četvrti. Vidljivost je bila odlična, ispod nas se prostirao cijeli zaljev s gradom koji je neprestano mijenjao vizuru luke i igrao se njome. Na vrhu je bio spomenik posvećen skijaškim skakačima. U blizini je bila skakaonica Holmenkollen. U šetnjama s Boom i Halvardom slušala sam o umirovljenim skakačima koji se cijeli život bore s poremećajima u prehrani, narušenom slikom o sebi i, posljedično, s ovisnošću. U Frogner parku šetači su uživali u popodnevnom suncu. Neke su grupice uz sebe imale, za balkansko poimanje, minijaturne roštilje. Drugi su se igrali frizbijem ili pak lješkarili. U parku je bilo više od dvjesto radova skulptora Gustava Vigelanda. Bili su to ciklusi ljudskih života, krivulja stupnjeva životne snage i volje. Neki su radovi prikazivali žene i muškarce u svojem naponu, adolescente prepune eksplozivne energije, druge su pak prikazivale ljubavne parove u raznim fazama odnosa, bilo je nježnih očeva i majki punih brižnosti, ali i onih u jeku prepirke. Neke su prikazivale starost i nemoć. Među dječjim likovima isticao se dječačić koji protestira stisnutih šaka i bijesnog lica kako to djeca ponekad rade, posebno na blagajnama supermarketa. Ta je statua bila ukradena, vraćena pa onda vandalizirana, a sada je jedna od najvećih turističkih atrakcija.

Na poluotoku Bygdøy bilo je smješteno nekoliko muzeja. Muzej posvećen ekspediciji Kon-Tiki u centralnom je dijelu postava imao splav na kakvoj je norveški pustolov i istraživač Thor Heyerdahl sa svojih pet suputnika 1947. godine preplovio dio Pacifika. Ekspedicija je trajala 101 dan i trebala je dokazati kako je postojala veza između pretkolumbovskih civilizacija Polinezije i Južne Amerike. Svoje teorije o interkontinentalnoj komunikaciji drevnih naroda temeljio je na tvrdnji kako ljudi nikada nisu more gledali kao prepreku i barijeru nego kao nešto po čemu se putuje. Ekspedicije je kreirao proučavajući na koji su način narodi gradili svoja plovila te nije uključivao nikakve nove materijale niti brodograditeljska rješenja novijeg doba. Kao i svi pustolovi i istraživači bio je kombinacija zanesenosti i tvrdoglavosti, zaigranosti i beskompromisne fiksacije idejom. Ispod splavi bila je napravljena instalacija podmorja s kitopsinom u prirodnoj veličini, ražama i drugim ribama. Vidjevši sve potrepštine koje su ponijeli, lonce, cigarete i pisaću mašinu, osjetila sam onaj dječji zanos za pustolovinom koji često dosegne vrhunac u desetoj godini života. Tada zaista jedino želiš biti istraživač, vrludati i otkrivati. Desetogodišnjakinja je iznutra osupnuta gledala u knjižničarku koja je iz nje postala.
U marini, konstrukcija drva i stakla Muzeja Astrup Fearnley, djelo čuvenog arhitekta Renza Piana, promijenila se u nekoliko godina. Drvo je na njoj starjelo na organski način, izloženo moru, vjetru, kiši i snijegu, te je sada imalo patinu starog parketa. U tom sam muzeju jednom naletjela na retrospektive Davida Hockneya i Jeffa Koonsa. Koonsov bijelo-zlatni porculanski Michael Jackson s majmunčićem Bubblesom manipulirao je promatračem na način da ne možeš s njega skinuti oka, dok istovremeno nisi načisto gledaš li predimenzionirani ukras iz Offertissime. Promenada uz marinu i luku još se proljepšala. Bilo je tu puno finih restorana (u jednom takvom ribljem radio je konobar Ivan iz Kozari Boka), ali i onih s nogu, štandova s hot-dogovima, sladoledarnica, sauna i starih brodova pretvorenih u kafiće. Bilo je puno novogradnji sa stanovima čiji su kvadrati, kako su nam kolege rekli, koštali od 10 000 eura nadalje. Bili su složeni na način da nitko nije nikome blokirao pogled ili suviše narušavao privatnost. Neke su zgrade izgledale kao da ih je arhitekt zavrtio oko svoje osi, stepenaste, raspršenih balkona. Po cijelom je gradu bilo skulptura, od onih koje su prikazivale likove iz djela Henrika Ibsena, preko slavnih sportaša, do običnih ljudi koji ljenčare u ležaljkama. Čuvena zgrada opere, koja je kada sam zadnji puta tamo bila dominirala tim dijelom luke, sada je uz sebe imala gradsku knjižnicu Deichman i novi muzej Edvarda Muncha te nešto dalje novi Nacionalni muzej. Koncept narodne knjižnice u skandinavskim je zemljama bio sada doista maksimalno otvoren zajednici, ne moraš biti član, niti posuđivati knjige, možeš samo doći. Mnogi su posjetitelji knjižnice Deichman nalikovali tinejdžerima koji predugo borave u prijateljevom dnevnom boravku. Po krovu opere moglo se šetati i pogled se širio na cijeli zaljev. Iako se proljepšavao s godinama, smirivao svoj promet, micao automobile s ulica, grad još uvijek nije izgubio lučki šarm, još je uvijek bio muževan i stasit, vrlo osviješten, ali s trodnevnom bradom. Po svom racionaliziranom prostornom nemiru Oslo je podsjećao na Berlin. Grad je bio u neprestanoj izgradnji, tražio se, pronalazio efikasniji način, čišći put, ispravljao vlastite pogreške i učio iz njih, ubacujući pritom arhitektonska čuda koja su se igrala svim prirodnim elementima. Ali bilo je i onih sitnih manifestacija građanske obazrivosti u javnom prostoru. U predvorjima supermarketa primjerice su bile grijaće kućice za pse tako da ih vlasnici tijekom zimskih mjeseci mogu ostaviti na toplom dok oni obavljaju kupnju.

Došli smo u Oslo tjedan dana uoči proslave Dana Ustava Norveške koji je potpisan 17. svibnja 1814. godine. Norveška je proglašena neovisnom kraljevinom kako bi se izbjeglo da bude ustupljena Švedskoj nakon razornog poraza Dansko-Norveške u Napoleonskim ratovima. Pripremalo se sve za veliko slavlje i paradu koju nećemo dočekati. U dućanima su se prodavale zastavice, salvete i kape s bojama Norveške. Voljela sam Oslo i željela sam u njemu provesti više vremena, bolje napipati njegovu prirodu, pješačiti po obližnjim brdima, ali kretali smo dalje, na zapad za Bergen, jednom od najljepših željezničkih pruga. U Bergenu je bila norveška tiskara za brajicu, a gore još dalje na sjeveru, u Stjørdalu blizu Trondheima, bila je tvornica strojeva za brajicu i proizvodnja specijalnog papira u balama. Norvežani su, moglo bi se reći, držali svojevrsni brajični monopol. Ali put za Bergen dio je druge priče.
 

Jelena Lešaja rođena je u Zagrebu 1977. godine. Studirala je filozofiju, sociologiju i bibliotekarstvo.
Radi u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Voli hodati prirodom i putovati. Putopisnu prozu redovito objavljuje u zvučnom časopisu “Znanost i umjetnost”, a neke je tekstove objavila na portalima i društvenim mrežama te u časopisima “Riječi” i “Fantom slobode”. Na natječaju metaFORA 2015. godine osvojila je drugo mjesto, a 2017. godine njezina putopisna priča uvrštena je u finale za Nagradu “Dijana Klarić”. Nema objavljenu zbirku.