1. Zeul i Starica

– Tko će najdalje hodati na rukama, a, a? – izazivački upita Zula.
– Mišlim da to šamo može biti Zeul! Takvi izazovi nišu za one šlaba šrca. –
odgovori Zip i okreće dugi vrat prema strašilu gdje se obično skriva taj neuhvatljivi dječak.
– Ja mogu najdalje! – samouvjereno izjavi Zula.
– Što še praviš važna? I ja šam mogao dok mi nišu narašle ove duge noge. –
kaže Zip, preokrene tijelo i osovi se na duge ruke i padne nakon tri rukohoda.
– Ma, neee, ja mogu najdalje! Vidjet ćete! Sutra ću vam pokazati, čim mi zaraste
ova ogrebotina. – zainati se Zula, dva puta udari dlanom svoje srce i baci plosnati kamenčić u brzu plavozelenu rijeku pokraj koje se smjestilo bajkovito selo.

 

***

I danas su na obali rijeke; razgovaraju, mudruju, natječu se, smiju se, vrište, kupaju, rone, a onda ogladnjeli navale na slasne banane. Visoki Zip, pomalo mišjeg lica, naglo digne jednu ruku u zrak, a drugom izvuče puhaljku iz džepa i zapuše u nju prekidajući igru. Sagne se i otrči u zaklon. Prijatelji ga uvijek slijede bez pitanja i komentiranja jer mu vjeruju. To je bio znak da netko dolazi! Utihnu i ubrzo ugledaju ženu koja im se polako približavala kao neko pješčano biće, omotano tkaninama boje pijeska i školjki.

– Štarica ima šigurno preko što ljeta. – prošapće Zip i zaškilji ne bi li što bolje vidio dugačku stazu kojom je upravo polako pristizala.
– Nema sigurno preko sto zima, ahahahaha! – doda dugokosa Zia i nastavi se smijati iza niskog grmlja gdje su se sakrili.
– A i Štarac ima puno godina – polako nastavlja visoki – šamo ne bih ga nikada želio šrešti i vidjeti onu dugu, bijelu bradu i opašne, tamne oči. Kao da te gledaju dva bezdana, uh! – zadrhti mu donja vilica tako da se čuo cvokot bijelih zubića.
Nakon tih riječi, strah je narastao iznad njihovih glava oko metar, a možda i metar i pol.

***

– Av, av, av! – veselo zalaje i poliže Zeulove ruke.
– Psssssst! – stišava ga dječak koji nije znao da ga ptica promatra.
– Zrrr, zrrr! – javi se ptica.
Podigao je glavu i ugledao komadić sjajna perja. Nasmiješio se, mahnuo ptici, a onda se malo pomaknuo da joj ne smeta.
– Zumi, Zumi, dođi! Sakrijmo se i budimo tiho, molim te!

Takav je. Izbjegavao je sve jer su ga pogrdno nazivali: Potrčko! Potrčko Zeul! A tako su ga zvali jer je po cijele dane jurio i pomagao ljudima, životinjama i prirodi. Skriven, stišćući Zuminu njušku, nestrpljivo dočekuje Staricu koja svakodnevno silazi do rijeke. Promatrao ju je kako grabi vodu i puni drveno vjedro koje teško nosi do svoje kolibe. Znao je zašto ona treba toliko puno vode. Vidio je njezin čarobni zid pun, zapravo, prepun zanimljivih crteža. Jučer je vidio četiri Sunca i jedan Mjesec, zgrčenu ruku, jedno oko, slomljeno srce i vatru. Što znače ti crteži? Kako ljudi komuniciraju sa Staricom pomoću njih? Što im to Starica poručuje? I on je silno htio sudjelovati. Da nije toliko sramežljiv, možda i bi. Divio joj se.

***

4. Ideogrami

 

***

Starica je čula njihove vriskove sve do svoje kolibe. Bilo joj je neobično da ne čuje pčelu i bumbara. Obično su bili negdje u blizini. A onda se okrenula svom poslu. Opčinjeno je gledala mokru glinu i započela nešto doista veliko, nešto revolucionarno, nešto najluđe u njezinu životu. Boja joj je grunula u lice.

Gdje je sada taj Zeul? Gdje je? Htjela je podijeliti ideju s tim neobičnim dječakom. Skratit će crteže tako da ih se svejedno može pročitati i protumačiti; toliko će ih skratiti da, zapravo, samo ona zna što je htjela reći.

Hm, mučilo ju je to. Ljudi neće moći dokučiti njezine odgovore. A toliko toga im je htjela reći! Zato joj treba Zeul. Jer sigurna je da bi on odlično slijedio njezinu ideju i shvatio bit. Nije ni bila svjesna da je već do sada pisala slikovnim pismom – piktogramima, ali znala je da je na pragu nečeg jako, jako revolucionarnog.

Kao i svake večeri, čekala je svoje seljane. Samo što je večeras bila užasno nestrpljiva jer je htjela isprobati svoje veliko otkriće.

Navlažila je glineni zid tako da može bez problema po njemu štapićem utiskivati slike-odgovore. Osluškivala je rijeku koja joj je najljepše pjevala u sumrak. Razmišljala je o Zeulu, o njegovoj nadarenosti, i bila je sretna.

5. Pčela, bumbar, mačak i provala

***

Plan je bio: proviriti u tajanstvenu sobicu kako ih je uputio Starac, baciti oko na veliki stol gdje drži one čudne tekućine i alate i uzeti biljke koje suši uz prozor, a onda brzo, brzo pobjeći prije nego se ona vrati. To nije tako težak zadatak, a Starac će im zauzvrat pokazati Tajnu spilju.

***

U prvi tren nisu dobro vidjeli jer je svjetlost čudno padala na dugačak stol na kojem su stajale posudice, čudne četkice od trava i glinene pločice. Sve je bilo uredno posloženo jedno do drugoga. Gurali su se da bi što bolje vidjeli.

Zia je zinula od iznenađenja jer je otkrila oslikano palmino lišće pa je oduševljeno uzviknula: – Vaaaauuu, kako je ovo predivno! I ja bih crtala! Vidi ove zanimljive štapiće! Nikada to nisam vidjela do sada! Želim to, želim!

Zamahne svojom dugom kosom i nastavi: – Brzo, brzo! Moramo sve vidjeti, rekao je Starac, i zapamtiti i, i ukrasti tu tamnu tekućinu! Brzo, Zula, Zipe, Zito, dođite ovdje, ovdje!

Dječaci su se smijuckali naguravajući se oko stola ne bi li bolje vidjeli ta Staričina čuda. I onda je počelo. Prvo je bucmasti Zito slučajno zapeo rukom za visoku posudu s uglatom drškom. Uh, prolila se dragocjena tekućina za pisanje i usput poprskala znatiželjna lica. Gledali su se u čudu. Zula je imala najviše tamnih točaka oko nosa i izgledala je poput pjegave mačke. Zipa je poprskalo po duguljastoj bradi i izgledao je kao bradati Zip. A i ostali su dobili po obrazima, čelu, kapcima. Aauuuu! Što će reći roditeljima ako ne budu mogli oprati lica?

 

Na nekoliko je trenutaka zavladala tišina, zamrznuli su se u pokretu, a onda su Zia i Zula krenule razbacivati i ostale stvari po sobici. Letjelo je palmino lišće, glinene pločice, mokra glina koja im je bila posvuda po licu, odjeći, golim rukama. Podivljali su ni sami ne znajući zašto. Zia i Zula, Zip i Zito izgubili su kontrolu! Naglo su stali, kao što su naglo i započeli ovu suludu igru – igru napetosti živaca i srama.

***

A onda, a onda su ugledali zrcalo na južnom zidu. A ugledali su i svoja poprskana, začuđena lica. Ogledali su se u potpunoj tišini ne vjerujući što su otkrili.

Nisu se mogli pomaknuti od šoka. Bili su totalno nepripremljeni na ovaj čudesni predmet koji ih je ošamutio, koji ih je ukipio.

Da ih je netko mogao vidjeti u tim trenucima, ne bi povjerovao toj čudesnoj slici, tim točkastim licima, otvorenim ustima i raširenim očima iz kojih viri nevjerica.

– Št-o-o-o je o-v-o? – uspio je promucati Zito.
– Nemam blagog pojma! Ne ušuđujem se to dodirnuti! – uzbuđeno odgovori Zip.
– Mislim da je to za ženice. – mirno doda Zia i malo popravi pramen kose.
– Šamo što nije došla! Idemo van! – prošuška Zip i krene prema izlazu.


O romanu
“Kako je Zeul otkrio pismo” edukativni je roman za mlade. Sastoji se od osam poglavlja (“Zeul i starica”, “Starica sanja piktograme (slikovno pismo)”, “Starac s plavim šeširom”, “Ideogrami”, “Pčela, bumbar, mačak i provala”, “Zeul u nemilosti”, “Veliki susret”, “Zeulova škola”) u kojima upoznajemo glavne i sporedne likove, njihove želje, strahove, osobine, sklonosti, ljudsku znatiželju i vjeru u kreativno istraživanje. Radi potrebe za komunikacijom, a preko neobičnog prijateljstva između Zeula i nijeme Starice, odvijaju se velika otkrića u razvoju pisma – od piktograma, ideograma pa sve do fonetskog pisma. Naravno, u cijelom tom procesu, prisutne su i dječje avanture i nepodopštine za koje je, većim dijelom, odgovoran ljubomorni Starac. Iako Zeul nije bio prihvaćen u društvu svojih vršnjaka, to se sve promijeni i ispravi njegovim razumijevanjem, zalaganjem i dobronamjernim postupcima.

Neobična radnja romana otvara dijaloge o zanimljivim temama, kao što su koliko radoznalost utječe na otkrivanje novih spoznaja, imamo li mi te sposobnosti i vještine, koliko tu mladi mogu sudjelovati i doprinijeti, kako se razvijalo pismo od svojih početaka.

Roman donosi i univerzalne poruke o prijateljstvu, uvažavanju različitosti i opraštanju. Vremenski je smješten u neko davno doba u suptropskom kraju kada je bilo teško preživjeti, ali paralelno su se događale mnogobrojne spoznaje i otkrića bitna za razvoj humanijeg i naprednijeg društva.

Roman je objavljen 2024. godine u izdanju nakladničke kuće Studio Moderna. Autor ilustracija i naslovnice je Teo Kiš, akademski slikar.

Ivanka Blažević Kiš – knjižničarka, spisateljica za djecu, pjesnikinja, ilustratorica i dizajnerica nakita – rođena je u Mikleušu 1. travnja 1960. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studije fonetike, opća lingvistike i bibliotekarstva.
Ilustrirala je zbirku “Jučerdanasputra: kaobajke” Silvije Šesto (2013.) i naslovnicu zbirke pjesama “Pitat ću Hamurabija” Barbare Baždarić (2023.).
Napisala je slikovnice “Brzi Teo i spora Naya” (2014.), “Mladi gospodina Aqua” (2021.) i “Mitja i potrrresss” (2021.), roman za djecu mlađe školske dobi “Mrak, Danči i Mark” (2016.), roman za mlade “Kako je Zeul otkrio pismo” (2024.) te zbirke poezije “Moja žena piše dobre stihove” (2018.), “Montažna ptica” (2021.) i “Svjedokinja buke” (2024.).
Njezine pjesme za odrasle objavljene su u nekoliko zbornika i književnih časopisa (“Europski glasnik”, “Riječi”, “Republika”, “Vijenac” i dr.) i u “Antologiji Jutra poezije”. Sudjelovala je dva puta u emisiji “Poezija naglas” na HR3. Nekoliko je godina (zajedno sa svojim suprugom) vodila poetsko-glazbene večeri “Preludiranje/Pjesniciranje na Brodu Brazil” gdje su se okupljali domaći i strani pjesnici i glazbenici.
Imala je desetak izložbi nakita i slika u narodnim knjižnicama.
Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (Klub prvih pisaca) i udruge Jutro poezije.
Cijeli svoj radni vijek (39 godina) provela je u Knjižnicama grada Zagreba (Knjižnica Savski gaj, Knjižnica Novi Zagreb, Gradska knjižnica Ante Kovačića u Zaprešiću). Radila je podjednako na Odjelu za djecu i mlade i na Odjelu za odrasle. Vodila je mnogo kreativnih radionica za djecu i mlade, kazališnu skupinu “Mali glumci” te postavljala i promovirala mnogobrojne izložbe radova nastalih na radionicama u knjižnici, kao i izložbe dječjih radova iz mnogih vrtića i škola. Na Odjelu za odrasle vodila je književne susrete, “Poeziju iz prve ruke”, postavljanje i otvaranje izložbi i još puno drugih aktivnosti.
Sada, u mirovini, Ivanka ne miruje, nego kreativno uživa u životu – piše, druži se s pjesnicima i nastupa na pjesničkim večerima i tribinama diljem Hrvatske, izrađuje nakit i neobične slike na platnu kombiniranom tehnikom (žica, poludrago kamenje, akrilne boje, konac)...