6. travnja 2020.

Kijev u mislima, ja i skoro tri milijuna ljudi s Dnjeprom u sredini, ondje sam na Trgu nebeskih stotinu, Mykhailivs’ka ulica, kilometar od Hotela Ukrajina gdje su u predvorju ležala tijela žrtava Euromaidana. Stan visokih stropova sa zrcalima na vratima ormara. Nikad ih nisam vidio. Niti osjetio taj golemi prostor. Balkon s pogledom na Trg, deset dana za šetanje i posjet Žytomyru (koji ima isti poštanski broj kao Zagreb) otkazani su, skupa s divnim, divnim popratnim aktivnostima. Ali ne razmišljam o tome, vidim čisto nebo nad Pekingom, kristalno modro, upijam žvrgoljenje ptica, graktanje vrana, insekti plove nošeni povjetarcem, opet osvajaju svijet. Svaki dan isti ritual, kava i čaj nakon buđenja, cigareta u mamurnom dvorištu. Više nisam u radnoj sobi, ne slušam Patty Smith i Lucindu Williams, radije promatram mjesto gdje je donedavno stajao dimnjak. Ne razmišljam o recesiji i općoj blokadi. Oblačim rukavice i slažem stvari koje treba spaliti ili baciti. Divim se plesu otpalih latica sa stabla kruške, kovitlaju se kao što su se nedavno kovitlale pahulje snijega. Mačak je nezainteresiran i provjerava na kojem mjestu je najbolje leći i praviti se mrtav. Ne ide mu najbolje, prešetava se i ne može se smiriti. Žmirka u sunce i čudi mi se zabrinutim pogledom pa liježe u hlad među tratinčice. Već mu je pretoplo.

7. travnja 2020.

Nemam koncentracije ni za što, ne mogu čitati, ne mogu pisati, ne želim više gledati vijesti da me ne usisaju i ne zdrobe. Barem mi se ne gubi tlo pod nogama. Kao što Carol King veli: You can’t talk to a man with a shotgun in his hand.

8. travnja 2020.

Terasa je podnijela tisuće mojih koraka. Kao klinac ponosio sam se time, mislio da će se na nebeskom jutjubu prikazivati mikrokadrovi baš tih scena: sjedim na crnom bitumenu, grad zuji duboko u pozadini, zalaz se prelio u sivkastu žitkost, zvijezde me fiksiraju, a ja sam istovremeno i mrtav i živ, to zapravo promatram hajlajtse svoga života, na ekranu pred zvjezdanom komisijom. Ovih dana to se doba vraća. I naziru razmjeri promjena. Negdašnji pozadinski zuj grada danas nanosi nesnosnu buku prometa, mladi susjedi svom cmizdravom psu napokon ukazuju zeru ljubavi, djeca straga vrište u neposrednoj blizini, tako sam nekoć i ja urlao. Na njih se ljutim kako su se onda ljutili na mene. Samo, ovdje je bilo puno manje ljudi za naljutiti, marelice su bile žive i rodne, a ne natruli panjevi. Previše pušim, u zadnje vrijeme divljački pilim i spaljujem sve što smatram viškom. Na trenutak zaboravim ono što se mora zaboraviti, pritom pazim da oštrica pile ne izleti i ne sleti mi na lijevi dlan. Sjećam se kad sam prvi put osjetio da odrastam. Trebalo je zakucati čavao, lupio sam se čekićem ravno po prstu. Najradije bih zaplakao cijelom dušom kad mi se ta slika vrati, ali nisam ni onda. Bol je prošla, ukočila se ta ponosna misao: uzdaj se u svoju rudimentarnu muškost. Ovih dana isto nisam plakao, no od ponosa ni p. Sir i čokolada pomažu, ali sad više ne stignem. Trgovine se zatvaraju već u 17 h.

9. travnja 2020.

Teško čitam, malo što shvaćam, ne odgovaram na poruke, gledam prospekte trgovina sa sniženjima, a sinoć me razveselio najgori film sa skejterima, instant nostalgija. Sjećam se kako sam uživao krajem 80-ih, scena kad se oni napokon povuku u osamu i ona ga ljubi po trbuhu obilježila me za cijeli život – tad sam shvatio da romantična ljubav ne mora biti samo platonska. Dapače, mozgao sam o tome zašto je ona toliko spuštala glavu, a u ono doba to nije bilo lako pojmiti. Čežnja čini svoje, "BMX banditi", Azra, "Tango & Cash", zatim rješavam prijateljevu anketu i vidim da pojma nemam ni o čemu. Uvečer se spremam po čokoladu, ali jebeni red duži je od svih zapisa u nebeskoj knjizi nepravde. Nisam zadovoljan, odustajem i odlazim doma.

10. travnja 2020.

Opet sam odustao od odlaska u dućan kad sam vidio red protegnut preko pola parkirališta. Duhan je poskupio 14 kuna, malo fiskalne kulture. U centru za opremanje doma kupujem tri čokolade. Volio bih sjesti pred nekog Knifera ili Picelja i zapaliti joint. Možda i budem.

11. travnja 2020.

Beskrajan dan, sve je isto. Jedina razlika, štucam živicu u tuđem dvorištu, pazim gdje stajem zbog psećih kuglica, škare za obrezivanje premale su mi za šaku, ali na suncu je lijepo, a ovaj mikrokrajolik mijenja se svakom skinutom granom. Pitam se ima li krpelja, našao sam ih nekidan šest na sebi nakon šetnje šumom, ali čini se da su ovdje veći problem pseća preduskrsna jaja prosuta po tlu, već sasušena, potmula mirisa. S gornjeg kata baka ničim izazvana glasno govori da nema ljepšega od rada u vrtu, pravim se da ne čujem i ne vidim, osim kad premještam stopala, onda mi je bitno da izbjegnem govna. Sjedim u stolici, skinuo sam majicu, trudna maca leži na stolu uz moju kavu. Sve izgleda posve drugačije, kaže mi frendica, a onda razgovaramo o ljubavi, bivšoj, sadašnjoj i budućoj, a niti jedna više nije ista, niti će više ikad biti ista. Slatki su to problemi, zaključujem, birati s kim ćeš i kako ćeš, dok se tako birati može. A nakon toga živjet ćemo od uspomena, a možda se uspostavi neki oblik ljubavne apanaže, siguran sam da će biti političke volje i za rješavanje tog problema, odmah čim se riješe gorući problemi. A propos gorućega, mislim da sam zapalio desetak vatri u posljednje vrijeme. Što kod kuće, što u šumi, što je naravno zabranjeno, do čega mi nije stalo. Bitnije je održati homeostazu, gledanje u plamen čini čuda, pogotovo kad spališ kolijevku ili stolicu, ili nagoriš hrenovke. Ali čak ni na Sljemenu nema mira, ljudi mile posvuda, u svako doba dana. U deset uvečer palimo na nekom brdu koji kilometar od najbliže kuće, prolaze automobili po makadamu i zastaju, ne miču se i već mi se čini da će nam se pridružiti neko više ili manje ugodno društvo, ali naposljetku odlaze dalje. Snažan vjetar nosi iskre, stavljam kamenje oko vatre, mijenja se smjer i uskoro sam nadimljen kao šunka. Ne smeta mi, samo mi je žao što nemamo rakije ili piva. I tako dan ode u tuđem vrtu, šumi, a onda i u tuđem stanu. Internetske sesije, glazba, humor, edukacija, pizza, ajde, moglo bi biti i gore, a put kući je kao scena iz nekog futurističkog filma. Na radiju pegla elektronika, automobili su rijetki, zaštitna maska za lice odmah je kraj mjenjača, na svakom ležećem nešto krcne s lijeve strane auta.

12. travnja 2020.

Budim se kao utopljenik, vruće mi je i ne znam gdje sam. Shvaćam da je Uskrs, primio sam neke poruke, shvaćam to kao ponovno rođenje proljeća, obnovu života kukaca, vrijeme za sjetvu i rast trave. Tucanje jaja? Šunkica? Mladi luk? Ne. Ujutro ne mogu jesti. Sjedam van, osluškujem pjev ptica i sirene hitne pomoći. Pušim, mlado lišće titra na lahoru, a sirene ustraju, isto kao i glasan motorist kojeg bih najradije gađao snajperom, kao u nekoj igrici. Ionako mi se sve ovo čini irealno. Neću se šamarati da provjerim, ali neću nabaviti ni Steyr SSG 69. Magla u glavi polako se diže, grlo više ne peče. Nakon pečene patkice zarobljen sam na madracu satima, bez osjećaja bespomoćnosti, bez opcije da ustanem, a opet bez lanaca. Paukova svila inercije. Paukova svila krize.

13. travnja 2020.

Zadnja epizoda "Westworlda" zatvara se dosta psihodelično, promatram borbu scijentnih robota i ljudske rase jer nemam život, ili bolje, biram da nemam život. Alex Garland narativno je dosta razrijedio serijal gdje se poigrava kvantnim konceptima i pitanjem etike u korištenju moći. Slična se borba između vjere u znanost i vjere u čovjeka zbiva i u "Devsu". Scientia potestas est.
Isto tako, u Westworldu moćan digitalni stroj predviđa budućnost i usmjerava ljudske odluke, u "Devsu" sličan digitalni stroj također može vidjeti i prošlost i budućnost. Ali zar je sukob tehnologije i čovjeka doista toliko bitna tema? Grizem nokte od tjeskobe i samo čekam da me mobitel napadne? Ovaj moj digitalni stroj po kojem tipkam doista je moćan, ali ne može ništa bez mene.
Pogotovo mi to nema smisla u razdoblju gdje se vidi koliko nas malo dijeli od ubrzanog mrvljenja civilizacije. Razlika između čovjeka i životinje navodno je zbijena u sedam propuštenih obroka. S druge strane, u svim sustavima ljudska pogreška najčešći je zajeb. Možda je svijet upravljan računalom zapravo dostojna utopija.
Nakon epizode kreće teaser za iduću epizodu i izjave glumaca. Aaron Paul smatra da je ovo bila najluđa epizoda do sad, potpuni kaos. Cijelu epizodu je fest nadrogiran. Unisona simfonija afirmativnih PR izjava svoje sudionike nehotično gradira u kapacitativne razrede. Na vrhu piramide definitivno su Vincent Cassel i vrlo vješta Evan Rachel Wood koja ovako sažima ideju možda i cijelog serijala:

It’s that question: Well, what does a revolution really look like?, and What has to happen for us all to be free?

I sve ovo uokolo čini se prilično nestvarno, videosimulacija. Da, znam da život podnosi mnogošto što književnost nikako ne bi mogla, ali, avaj, koje razdoblje. Vjetrovito i sunčano. Proljetno i razigrano. Tjeskobno i fermentirajuće. Zapravo, čudom se čudim humanosti globalnog zatvaranja granica i brizi za potencijalne žrtve pandemije.
Ne bi li ipak bilo u duhu vremena i u skladu s ekonomskim načelima našega društva prepustiti najslabije darvinističkoj metodi? Uživati u susljednom oslobađanju državnog budžeta? Pa čak se i doprinos umjetnika kod nas mjeri komercijalno, ekonomski, na decimale, i ako imaš premalo nula i jedinica, imaš pravo na manju naknadu.
Zato mi se sve ovo čini nedosljedno, s jedne strane novi humanizam i sexy renesansa, s druge se strane birokracija igra umjetnih podjela ondje gdje ionako postoje one bitnije smjernice, ali nemjerljive na birokratske načine.
Nije mi jasno, ali već sekundu kasnije radije si mrmljam u bradu neke glupe stihove, mislim što ću sljedeće pogledati, a tu vani vjetar zapuše na mahove, pronosi dim i latice višnje. One s kruške već su raznesene, i strasno bih se grlio.
Kompenziram, spavao sam s mačkom. U toj ukočenoj poziciji nije bajno, premda je to dlakavo stvorenje čista utjeha.

14. travnja 2020.

Sinoć Frank Capra iz 1939., "Mr Smith Goes to Washington", feel good priča stara preko 80 godina, a s kojom se Machiavelli nikako ne bi složio, a bome više ne mogu ni ja. Nakon toga vraćam se u duh vremena, "Tiger King", fetišističko mijau-ludilo, zanimljiv prikaz komercijalne niše navodnog zvjeroljublja, pogledao sam tek jednu epizodu u polusvjesnom stanju, možda i bolje, a vani je duvalo, vjetar se naslanjao na rolete i legao na tavan, ujutro se gubim i pronalazim, ne želim ustati. Hladno je, tek jedan stupanj, odustajem od druge kave na dvorištu, cvokoćem zubima i nakon asfaltnih eskapada Sébastiana Loeba ulazim i puštam E.S.T., tu i tamo pogledam prema Radovaniju na zidu, još uvijek nakošenom od potresa. Ali neću ga izravnati, neka ostane podsjetnik na nedavna događanja.

Neven Vulić diplomirao je francusku književnost i opću lingvistiku. Zastupljen je u Zborniku eventualizma (Celeber, 2006.), prvijenac Povijest bolesti objavio je 2010. u izdanju Sysprinta, a priča mu je uvrštena u antologiju tekstova najmlađih hrvatskih književnih autora Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Urednik i književni kritičar, osvrte iz suvremene literature piše od 2012. Sudjelovao je u izradi Leksikona Antuna Gustava Matoša (LZMK, 2016.). Roman Nježna stvorenja (2020.) objavio je u izdanju Frakture. Djelatnik je Knjižnica grada Zagreba.