Svrha radionice bila je omogućiti sudionicima siguran prostor za refleksiju, emocionalno izražavanje i međusobno povezivanje putem književnosti, odnosno književnog teksta kao medija. Ciljevi su uključivali poticanje unutarnje refleksije kroz vođeno i tzv. dubinsko čitanje, osnaživanje sudionika pri osvještavanju vlastitih kapaciteta i procesa promjene, otvaranje prostora za razgovor o otpuštanju, gubitku i novim počecima te smanjenje osjećaja usamljenosti kroz grupnu razmjenu iskustava. Radionica nije bila usmjerena na književnoteorijsku analizu, nego na kognitivno razumijevanje i afektivno doživljavanje teksta (dva različita modela interpretacije teksta).

Za rad je odabran tekst “Moja kuća” autorice Naomi Rachel Remen. Pripovjedačica je ujedno i glavni lik u tekstu koji kroz metaforu obnove stare kuće prikazuje proces rušenja, čišćenja i postupnog oslobađanja prostora za svjetlost i cjelovitost. Izdvojena rečenica teksta: “Što sam više bacala, to sam više imala.“ poslužila je kao središnja točka refleksije. Metafora kuće omogućila je razgovor o granicama – govorilo se o zidovima, daskama i čavlima, namještaju i svjetlosti, a zapravo smo iščitavali problematiku identiteta, tijela, uvjerenja i životnih promjena. U kontekstu rada s onkološkim pacijentima simbolika rušenja i ponovne izgradnje dobila je novu dimenziju, ali bez izravnog tematiziranja bolesti, čime je izbjegnuta mogućnost retraumatizacije. Tekst je odabran zbog svoje univerzalnosti, otvorenosti i poruke nade. Promjena u priči nije nagla ni dramatična, već postepena i na taj način prati ritam i iskustvo liječenja sudionika radionice.

Radionica je započela simboličkim uvodom “Staklena kuća“ (držeći u rukama staklenu kuću) kojim je otvoren prostor iskrenosti i ranjivosti, uz naglasak da svatko dijeli onoliko koliko želi i osjeća da je spreman. Uslijedilo je prvo čitanje teksta naglas, uz sporiji ritam i stanke između odlomaka kako bi se potaknulo emocionalno uranjanje u sadržaj.

U drugom dijelu sudionici su tekst pročitali u tišini te podcrtali riječ, rečenicu ili dio koji ih je osobito dotaknuo. Time je omogućeno individualno doživljavanje i aktivno sudjelovanje različitih tipova čitatelja: vizualnih, auditivnih i kinestetičkih. Vođena refleksija obuhvatila je pitanja o osobnim odlukama koje okolina nije razumjela, o značenju “bacanja stvari“ te o onome što je u životu najteže otpustiti, poput predmeta, odnosa, uvjerenja ili slike o sebi. Završni, kreativni dio uključivao je kratko promišljanje o tome što bi sudionici izbacili iz svoje “kuće“, što bi zadržali i gdje u njihov prostor ulazi svjetlost. Radionica je zaključena zajedničkom misli o književnosti kao prostoru u kojem smijemo biti ono što jesmo, bez potrebe za savršenstvom.

Reakcije su bile emotivne i pri tome otmjene. Više sudionica prepoznalo se u dijelovima teksta koji govore o rušenju zidova i postavljanju “daski preko rupa“. Jedna je sudionica istaknula da se osjeća kao da joj je bolest “srušila strop“. Posebno je snažno odjeknula rečenica o naslijeđenim uvjerenjima, što je otvorilo razgovor o strahu od promjene i potrebi redefiniranja identiteta. Iako svi nisu verbalno jednako sudjelovali, neverbalna komunikacija (osmijeh podrške, zagrljaj i pogled odobrenja) svjedočila je o visokoj razini uključenosti. Početna suzdržanost postupno je ustupila mjesto povjerenju i otvorenijoj razmjeni.

Radionica je protekla u podržavajućoj atmosferi. Sudionici su pokazali međusobno poštovanje, a spontani trenuci humora pridonijeli su rasterećenju i osjećaju zajedništva.

Zaključno, svrha radionice je ostvarena. Književni tekst poslužio je kao siguran posrednik između osobnog iskustva i grupnog dijeljenja, omogućivši sudionicima da kroz medij književnosti i jezika interpretiraju vlastite procese gubitka, promjene i nade. Kao prva u nizu planiranih radionica, ovaj susret postavio je temelj daljnjem radu te potvrdio da književnost, kroz sustavnu i stručno vođenu podršku Knjižnice u partnerstvu s projektom DONKOLICA, može biti važan oslonac u procesu osnaživanja i psihosocijalne podrške onkološkim pacijentima.