18. 6. 1999., punih 27
Upalila sam svjetlo u mrkloj noći i spazila svoje nokte boje mrtvaca. Učinila sam se samoj sebi pomalo mrtvom. Nebo je oblačno i sivo početkom ljeta. Život nije niti crn niti bijel, već je baš kao i moji nokti. Bitno je da sjaje.
22. 6. 1999.
Sanjala sam da moj mačak Baltazar pjeva opernu ariju u nekoj zagrebačkoj areni s veličanstvenim Lucianom Pavarottijem. I sve bi bilo OK da u trenutku napetoga glazbenog fortissima mačak nije u publici ugledao nježnu bijelu macu i baš kao da je šašav ispružio šape prema njoj, prestao veličanstveno izvoditi ariju i mjauknuo kao najobičniji mačak, očajnički mjauknuo prema bijeloj maci koja ga je pozivala k sebi istinskim instinktom mačke koja je prespavala veljaču. O, Bože, znala sam da će moj Baltazar kad-tad postati muškarac, ali da će proigrati karijeru, ni slutila nisam. Pored mene u počasnoj loži novoizgrađene zagrebačke arene sjedio je opušten, nježan, blag, ali još uvijek toliko energičan da ne zaboravi nakovrčati crne kovrče dragi Lucianov prijatelj i počasni gost na koncertu, dakle – Michael Jackson. Odjevena u svilenu haljinu duginih boja, sjedila sam pored Michaela drhteći od dugogodišnje pritajene strasti koja je sad prijetila da me uguši.
– Luciano is great! – rekao je Michael i začinio burni pljesak publike još jačim, još snažnijim.
– The greatest! – rekla sam ja Michaelu s dugim ispruženim pogledom koji je optužujući zurio u njegovu plavooku macu.
– Baltazar pjeva i pleše – rekla sam Michaelu na tečnom engleskom koji je potekao iz mene.
– Samantha govori španjolski, ona je intelektualka – zinuo je Jackson i ja sam shvatila da imam opakog suparnika koji ne razumije moje boli. Željela sam svom Baltazaru sve najbolje, željela sam da uspije i izvuče nas iz neprestanog oskudijevanja mačjim kolačima i voćnim pudinzima.
Iznenada sam se jako razbjesnila shvaćajući da gubim šansu za Baltazarov probitak na svjetsku zagrebačku scenu jer je on pokazao da je povrh i iznad njegova dobrog odgoja i dugogodišnjega napornog dresiranja – ipak mačak.
– Vi ne shvaćate – šapnula sam Michaelu bez doze ulagujućeg opreza – da je Baltazar oduvijek želio postati vodeći vokal, štoviše tenor zagrebačke opere. Vaša mačka pojavila se u najnezgodnije moguće vrijeme. Vi ste nam upropastili karijeru!!! – završila sam nadvikujući Luciana u najneugodnijem mogućem trenutku kada su od visokog tenora popucala stakla na novom shopping kompleksu blizu zagrebačke arene.
– Oh, Bože – rekla sam Samanthi u brk kao da se ispričavam – ovaj riče kao lav.
Samantha me mazno pogledala, ali ja sam mislila u sebi (koliko se u datim okolnostima misliti dalo) da me neće zavesti perzijska, sijamska ili američka predstavnica takve vrste.
Uto sam spazila da se kroz gomilu probija moj Baltazar u svilenom odijelu, da on posrće i ne sustaje. Ni spazila nisam koliko je Michael pored mene postao opasan, da su njegove oči, osobito nos koji je podrhtavao kao prosječne nozdrve na hipodromima, odavale teško suspregnutu strast i borbu za sva moguća prava čovjeka i domaćih životinja.
– Ljubav je najvažnija – vrisnuo je Michael na američkom engleskom, a Samantha i Baltazar našli su se u vrućem zagrljaju pod svjetlom reflektora. Love, love! – uzvikivala je gomila.
– Ah – izustila sam ipak očarana tim prizorom, ja zla mačkova maćeha i pogledala Michaela duboko u oči koje su koliko-toliko sjale kao zvijezde.
Ne, nisam znala što je on sve prošao…
– Ma, digni se, mrcino, što mjaučeš?!! – tresla me moja šezdesetogodišnja majka iz dubokog sna.
– Joooooooj, jooooooj – otvarala sam oči i pokušavala doprijeti do jutra, ali je u meni bio, što bi rekao dragi erotski pjesnik Rafaelo, totalni darkerski mrak, najdepresivnija depresija jer se to sad fura kada su svi depresivni.
– Gdje je Baltazar? – iznenada sam izustila, širom otvorila oči i vidjela svog mačka kako nježno i zaneseno prede na jastuku i sluša jutarnju vremensku prognozu.
Odmah sam se rasplakala.
– Neću na posao, neću na posao, on se smuca i lufta po mračnim zagrebačkim ulicama dok ja naporno radim.
– Ženo, dosta je budalaština. Raditi se mora! Mora se raditi! – i mamini vikleri od bijesa su popadali po meni i po mojem tepihu.
I tako sam se ja probudila u osunčanoj Hrvatskoj bez šanse da napravim karijeru, bez sretnih okolnosti da se dobro udam. Dok je limeni orkestar ispred mrtvačnice svirao posmrtni marš, kretala sam jutarnjim cugom u knjižnicu, sva očajna, dakle, bez perspektive.
– Udajte se za mene – rekao je Rafaelo prije pet godina i nije ni slutio kolike su milosti mojih molitava popadale na njega kada sam rekla – ne!
Kristina Silaj
Kristina Silaj diplomirala je komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te završila poslijediplomski studij hrvatske književnosti. Zaposlena je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prije toga imala je turbulentnu sudbinu zamjene na mnogim radnim mjestima u školama, knjižnicama i kratko vrijeme na sveučilištu. Objavila je jednu zbirku pjesma pod naslovom "Istina, ne laž". U posljednje vrijeme objavljivala je eseje i poticaje za čitanje na blogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U mladosti je objavljivala dječje priče, članke za djecu i poticaje za čitanje u dječjim časopisima Zvrk, Smib i Radost, a u ranoj mladosti u književnim časopisima Vijenac, Marulić, Libra, Luč, Quorum i na Hrvatskom radiju. Posljednjih godina piše povremene književne prikaze i osvrte u Zadarskoj smotri. Kao šesnaestogodišnjakinja napisala je i nije objavila roman "Čisto i nevino". Pokušava napisati "ozbiljno humoristično" djelo te ovdje objavljuje jedan kraći napisani ulomak.
