Zidnjaci
Rukama izvezeni u mrklim noćima
da život uljepšaju.
Konac provlači otvrdlim prstima kroz ušicu igle:
probodi prema dolje,
povuci,
zategni.
Dok je vezla,
nije mislila na dan koji prođe,
već na onaj ispred.
Bijela krpa poput slikarskog platna
čekala je.
Zamišlja kako će opšit dvoje crvenim nitima.
Dozvat će ih staromodnim stihovima: „Ja te volim dragi moj,
dala bih ti život svoj“, smješka se.
Onda se sjeti da jedna djevojka i jest dala
život.
Osmijeh nestaje,
nevidljive niti suosjećanja nastave vesti
drugu sudbinu.
Dunav
Ne sjećam se jasno lica ni glasova školskih prijatelja.
Pamtim samo miris Dunava i zelenu boju tog proljeća '91.
Vodotoranj u daljini.
Crkva na brijegu.
Puteljkom se spuštamo na obalu,
netko nosi kasetofon, odzvanja: Što sad ljubav ima s tim...
Sat je tjelesnog.
U visokoj se travi presvlačimo,
virimo ispod oka.
Bacamo školske torbe.
Mislimo da cijeli svijet čeka na nas.
Trčimo uz nasip na kojem je netko kredom, velikim slovima, napisao:
"Govorila si mi često da sam kao Dunav". U potpisu stoji Mi.
Čamci uz dok.
Voda se razlijeva, plávi,
raznosi glasove kao što je rat raznio nas.
Najbliže rođenju
Jutrom se rodio dječak.
Na obrazima mu vidljivi ostaci posteljice,
iz tijela isijava toplina majčine utrobe.
Palac je stavio u usta.
Poluotvorenih očiju gleda uokolo.
Leži zamotan u povoje.
Ne plače.
Čini se zadovoljan.
Promatram ga opčinjeno, kao da je oduvijek bio tu.
Pitam se je li moguće da nije?
Mirišem zrak iznad njega,
palucam jezikom od ugode.
Najveće čudo koje vidjeh u životu je
rođenje čovjeka.
Kratka priča
Milkica Ursa | Ljubav
Jedne godine u zaselku podno ljepotice Dinare, najobičnijega bogovetnog ljetnog dana, pokaza se ljubav.
– Mate, pođi sa mnom. Ne boj se! Ajde sa mnom! – rekla je Zora u nebeskim visinama pozivajući supruga da joj se pridruži, nedugo nakon što je izdahnula i napustila ovaj svijet. Slijep i gluh zadnjih godina života, šestim čulom uspio je čuti glas životne suputnice. Ispružio je ruku i dopustio da ga povede u visine. Bio im je to kraj ovozemaljskog života koji su proveli zajedno, bez djece.
Ona je umrla jutri, on uvečer, na isti nadnevak kada se rodilo jedno muško dijete kojem je kumovalo njihovo kumče. Kilometrima udaljeni, spojeni okom i dušom promatrača.
Život su provodili u blizini seoskog bunara iz kojeg se kantama vadila voda za piće i za blago, daleko od svjetskih previranja. Suživot je podrazumijevao, dok su bili mladi, seoske poslove. Kad je novac počeo bivati važan, Mate je kao i mnogi drugi muški toga podneblja postao gastarbajter koji je redovito dolazio kući vikendom, autobusom, privatnih automobila nije bilo. U urednoj prizemnici s vrtom koji je, sve do zime, bio išaran cvijećem, ukrašen jabukama petrovkama, povrtnjakom, živjeli su što no kažu kao u raju nebeskom.
Jednom je predbacila:
– Da sam znala da nećemo imati djece, nikad se ne bih udala za tebe. – i to je sve što se znalo o njihovim prepirkama.
Najbliže porodu bilo im je krsno kumstvo djevojčicama iz kuće preko puta, u čije su prozore danonoćno gledali. Tako su dočekali starost.
Kako je Mate oslijepio i oglušio, Zora je postala njegove uši i oči. Sve do tog jutra kada se život poigrao s njima kao u Ionescovu¹ kazalištu apsurda.
Zora je doživjela moždani udar.
Mirni se život tako razbio kao i staklo na prozoru koje su susjedi, popevši se na ljestve nakon što do podneva nitko nije izašao iz kuće, razbili kako bi ušli. U prvi mah, učinilo se da su oboje mrtvi jer su nepomično ležali jedno pokraj drugog na bračnom krevetu. Zora nije mogla ustati ni govoriti, očima je davala znak da je živa. Mate je bespomoćno ležao pipajući rukom i tražeći je, ne znajući je li dan ili noć. Radnja bez riječi poput prizora kada govornik treba prenijeti poruku, a ne može jer je nijem.
Zatim je uslijedila odluka rodbine da moraju u starački dom. Mate se nedugo nakon smještaja u novi dom spotaknuo i pao. Odveli su ga u bolnicu s lomom noge. Operacija je bila neizbježna, zakazana u trećem gradu, iza brda i iza polja. Zora je bespomoćno ležala na krevetu misleći da je mrtav. Očima je promatrala, ali zbog oduzetosti učiniti nije mogla ništa.
Vidjela ga je, on nju ne. Čula ga je, on nju ne. Komunicirati na ovozemaljskoj razini više nije bilo moguće. Sljedeće jutro ponovno je doživjela moždani, od kojeg je umrla. Kad je prešla na onaj svijet i kad se pribrala, vidjela je kako teku pripreme za njezin ukop, čula da Mate jauče i zapomaže u bolnici. Odluka je pala: "Neću te ostaviti nikome na teret, poći ćeš sa mnom, o jednom ćemo trošku na seosko groblje."
Poletjela su joj vilinska krila, ruke je ispružila i dozvala ga: – Pođi sa mnom, nemoj se bojati! – i pošao je.
Umro je istog dana, samo uvečer.
Letjeli su zatim nebom ruku pod ruku, zagrljeni, kao na Chagallovoj slici². Ispod njih zemlja, Dinara uzdiše, bunar u selu zatrpan, ptice na jabuci cvrkuću, žito se povija.
Vidjela je jedna od djevojčica.
________________________________________________________________
1 Eugène Ionesco (1909. – 1994.), dramatičar, začetnik antidrame i kazališta apsurda
2 Marc Chagall (1887. – 1985.), Ponad grada
Milkica Ursa (1972.) knjižničarka je i koordinatorica jednog od krovnih programa u Knjižnicama grada Zagreba. Nastoji knjižničarsku struku približiti javnosti kroz organizirane posjete knjižnici, osobito skupinama mladih; promovirati rad knjižnica lokalnoj i široj zajednici kroz stručne članke i izložbenu djelatnost te na taj način poticati na čitanje. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost i bibliotekarstvo.
Autorica je stručnih članaka o radu knjižnica te ustrajno promovira knjige i pisanu riječ. Piše poeziju i kratke priče.
