Romana Jadrijević (1988.) odrasla je u Glavicama i Sinju. Piše kratku prozu nadahnutu Cetinskom krajinom, često na lokalnom dijalektu, kao i priče u žanrovima fantastike i znanstvene fantastike. U svojim se dijalektalnim pričama ponekad poigrava fantastičnim elementima i temama koje nisu uvijek ugodne, ali ih vrijedi otvoriti.

Po zvanju je viša knjižničarka, a za svoj je stručni rad 2022. godine dobila Nagradu “Eva Verona”. Aktivna je članica dviju komisija Hrvatskoga knjižničarskog društva, a trenutačno privodi kraju doktorski studij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, gdje se bavi bibliometrijskim istraživanjima u području kliničke medicine. Zaposlena je u Odjelu za znanost Kliničkog bolničkog centra Split kao voditeljica knjižnice.

Od osnutka, već trinaestu godinu zaredom, sudjeluje u organizaciji FantaSTikona, trodnevne kulturne i popularnoznanstvene manifestacije posvećene fantastičnoj i znanstvenofantastičnoj supkulturi i umjetnosti, uključujući književnost. Začetnica je i članica uredništva osam zbirki kratkih priča spekulativne fikcije koje od 2019. izlaze jednom godišnje, povodom FantaSTikona.

Dosad je objavila pjesmu “Utjeha sebe” u zbirci Gradske knjižnice Solin “Ako zanoćim uz more” (2013.) i nekoliko kratkih priča: “Isigude” (u zbirci priča “Zagreb 3004” u izdanju Društva za znanstvenu fantastiku SFera, 2024.), “Paulja tadulja” (u časopisu “Libartes”, broj 23, 2022.), “Terapija suncem” (u zbirci priča “Solar(n)”i u izdanju Društva za znanstvenu fantastiku SFera, 2020.), “Inč” i “Žar” (u zbirci “Vlaške priče”, 2015.), “Trenje” (na portalu infozona.hr, 2. listopada 2014.), “Vrijeme” (u lokalnom sinjskom glasilu “Uglas”, 2014.), “Promjena kalibracije” (u GONG-ovoj zbirci SF priča, 2013.).

U nastavku slijedi priča iz zbirke u nastajanju, čije je stvaranje 2023. godine potpomoglo Ministarstvo kulture i medija.


Moje ime

“A šta si smišan”, tepam malom vučjaku dok se valja u travi i grabi gubicom prema pčelama.
“Bratu se okotila kučka pa nije zna šta će šnjimon”, kaže moj svak, dok vadi naramke s kara, zadnjeg u selu, natovarenog krumpirom, grahom, kapulom i jajima. Svratio bi tako jednom sedmično, kad bi išao na pazar, prenio sestrine pozdrave i košaru hrane, i odmah nastavio dalje. “Nami je uvalio jednoga, a tebi posla drugoga. Dobro je imat beštiju kad je čovik sam.”
Prelazim pogledom po vrtu i polju, uokrug do kuće i onog prozora širom rastvorenih škura. Da može gledati nebo.Svak moj spusti glavu, rumena lica. “Da' će Bog”, kaže i uhvati vola za ormu. Pozdravi i nestane u sporom topotu i škripi drvenih kola.Ispravljam bolna leđa i dišem duboko, duboko.
“Aj s menon, daću ti jist.” Pomazim štenca po glavi i obrišem rukom obraze.


***

Kiša rominja. Trepere listovi peršina, mente i kadulje na prozorskoj klupi. Kamešnica je razlivena obzorom, omekšalih vrhova, skuta obloženih izmaglicom. Poneka kap zaluta do stakla, zabubnja i prene me. U tom ritmu pulsiram i ja, moje grudi i ono u njima. Berem bilje za objed i ne marim za skvašenu kosu. Najmekša je od svih baš proljetna kiša.
I najmirisnija. Kad ispere svu pelud iz zraka, nos mi se pročisti i ja osjećam. Svježina, cvijeće, mlado lišće i tračak truleži, da ne bude preslatko. Trune li više išta na onom mjestu?
Otrgnem grančicu ružmarina i kroz listiće slijedim sunčane zavjese u polju. Sve blista.
Voljela bih da sam sveti Ilija i da plovim među munjama. Kad dođu ljetni prolomi, sklanjam se od ljudi da ne vide koliko sam blesava. Psu je sloboda bez lanca i ograde, a meni kad nebo divlja i ja s njim.
Pred njim se nisam krila. Pravila bih se da letim na vjetru kao orao, da imam snagu kao konj i oči sokola, kako je on nekad imao. Sada mi se smije, ako je dobar dan. Gleda kroza me na one loše. Uplašen viče i baca stvari na one najgore. Milo moje, pomislim.

***

Moj je Dragan radio u cementari, na baušteli, u tvornici duhana. Gdje god je trebalo da nas prehrani. A kad bi došao kući, ručao bi na brzinu i pošao uhvatiti ono malo sunca što bi ostalo u polju, da ja manje trošim svoja leđa.
Živjeli smo od komada zemlje kojeg mu je pokojni otac ostavio, svome prvorođenom sinu. I živjeli smo sami. Djece nismo mogli imati, Bog nam ih nije dao. Rodbina nam nije mogla i nije htjela pomoći, Bog ih nije providio. Moji su roditelji pomrli mladi, a sestra je imala svog posla. A njegovi…
Kad bi mi bilo teško jer nikoga nemamo, on bi samo rekao:
“Da’ će Bog, triba i za se’ radit’.”
Njegova su se braća i sestre, a imao ih je devet, raselili po cijelome svijetu, a ovaj jedan koji je ostao nije htio imati ništa s nama, jer smo dobili i očevu njivu i majčinu dotu, na račun uzdržanja.
“Zašto joj ti nisi guzicu pra’ pa bi i ti ima’?” ispalila sam prema njemu, kad je u meni uzavrlo. Kakav to sin na majčinom sprovodu raspravlja ostavštinu?
“Da si išta valjala, davno bi mi netijaka rod’la.”
Bura je mahala čempresima. Miris smole iz slomljenih grana bio je opor i svjež. Samo se vjetar čuo dok je povorka stajala. Fratar je odmahnuo glavom, a Dragan me zagrlio i nastavio koračati. Rado bih da mogu reći da je to bio prvi i jedini put, da mu se bratu nakon toga više nisam ni obratila. Ali Biblija kaže okreni drugi obraz, tko tebe kamenom, ti njega kruhom, i cijela moja familija je bila od tih misli istkana, pa i ja.

***

Došla je i prošla točno dvjesto osamdeset i jedna oluja otkako je počeo zaboravljati. Sa svakom bih pjevušila želeći da sam kos. Ima ljepši glas od mene i ne zna brojati dane. A ja im znam svaku minutu, uredno poslaganu u jednu od ladica: budan, gladan, žedan, prljav, umoran, nezadovoljan, veseo, poznat i nepoznat, svjestan i pogubljen. I svaku pažljivo premećem po rukama i dobro proučim prije nego je spremim na mjesto.
Kad mi je tek bio rekao, čvrsto sam stisnula oči i zaželjela da vrijeme stane. Otvorila sam ih, a jablani su se još njihali, pčele zujale, a jorgovani širili ljubičaste mirise. Kao da to nisu ničija posla.

***

Uvijek je bio jak. Visok i velik, kao gromada odvaljena od stijene na kojoj smo odgajani. Vukao je kao vol, nosio kao tovar, grlio kao medvjed, a volio kao sokol. Kad se obrušio na mene, osvojio me brzo i zauvijek. A kako i ne bi.
I kad bih se grizla od krivnje jer nemamo djece, on bi me držao, ljubio mi kapke i govorio da nema veze.
A ja bih mu odgovorila: “Ako je do mene, uvik mo’š nać’ drugu, ti još imaš vrimena.”
“Ako i je do tebe, meni je sve isto. Tebe ne dan, drugu neću.”
“A ludoga čouka.”
Onda bi me odveo u vrt ili na njivu, pa bismo sudbini u inat sadili stabla, neka im neće imati tko brati plodove.

***

Kad čovjeku otkinu komad tijela, a on i dalje boli, nazivaju to fantomskom boli. Meni se cijela četa fantoma naselila u prsa dok nisam pazila. Tako je teška za nošenje, a nijedan ne želi otići da mi malo olakša. A zašto i bi? Svaki ih dan hranim i njegujem i uporno održavam na životu. I što su oni jači, to je on slabiji i dalji.
Učini mi se da vjetar među krošnjama trešnje i višnje šuška mojim imenom. Berem patlidžan i rajčice, režem bosiljak i timijan, vadim krumpire. Musaka iz tla. Oči mi se žele preliti, ali ih sunce brzo osuši. Već ga dugo nije izgovorio, moje ime.

***

Odgajali su me u vjeri. Bog je bio moj otac, a majka Gospa Sinjska. Kad je toliko onemoćao da više nije mogao ostajati sam, svoje utočište u Gospodinu sam pronašla na radiju. Poslanice Korinćanima sam mogla slušati dok sam mu mijenjala postelju, “Hosana u visini!” sam pjevala dok sam ga hranila, a kad bi iza objeda zaspao, završila bih zajedno sa svećenikom “Bogu hvala”.
Navratila bi u to prvo vrijeme i poneka moja sumoliteljica, da se raspita za moju dušu i njegovo zdravlje. Kako je on kopnio, tako se sušila i moja želja za ispraznim govorom. One su prestale dolaziti i poslale izaslanika da spasi zalutalu ovcu i olakša njihove savjesti.
“Evala!” zagrmilo je kroz kuću jedan dan o podne. Vrapci su prhli s grmlja kupine. Prema meni je hodao smeđi habit, s tri bijela čvora i krunicom. “Faljen Isus i Marija!”
“Navijeke”, promrmljala sam. Oslonjena o motiku, zakrila sam lice znojnim dlanom da ga bolje vidim. Pružio mi je ruku, a ja sam svoju skrila, da ne vidi zemlju utisnutu u krvave žulje.
Isprala sam rane pod česmom i ponudila ga kavom. Sklonio se od sunca pod moje ruže i sjeo na Draganovu klupu.
“Kasno mi je za kavu”, rekao je. “Rađe bi jednu kratku, ako imaš štagod.”
“Iman domaće travar’ce šta je Dragan radio prid koju god’nu.”
“More.”
Malo sam krpom pomakla prašinu po stolu, spustila dva bićerina i prozirnu bocu punu trava, i sjela mu nasuprot. Rakija je mirisala na borovicu, majčinu dušicu i pelin. Nalila sam prvo njemu, a onda i sebi. Pravila sam se da ne vidim njegov rumeni nos ni prijekorni pogled kad sam mu nazdravila, iskapila i opet nalila kad je brzo dovršio svoju.
Šutimo. Dugo. Samotni župnik male župe i samotna žena s pola muža. On je ipak prvi popustio.
“Ank’ce. Nema te ned’ljon već neko vrime.”
Slegnula sam ramenima. “Šta ćeš, taki je život.”
“A isto bi morala doć’ koji put, da ne grišiš dušu.”
Vrtjela sam praznu čašicu, radeći njenim dnom kružnice po stolu. “Ne mogu njega ostav’t samoga.”
“Pa nek’ ti ga kogod pričuva”, rekao je kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Vjerojatno i jest.
“Nema ‘ko, fra Ante”, procijedila sam.
Gledao je u vrt, pa preko polja, pa u svoje noge. “A jesi vid’la za dom, ima l’ mista u Brnazon?”
“U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi”, izrecitirala sam gledajući ga ravno u oči.
Kimao je glavom dok sam govorila, kao što kima svakoj koja se uzbroji. “Da’ će Bog”, odvratio je i pružio ruku da mu ulijem još. “Ima Dragan rodb’ne, milost’vi su to ljudi, svake ned’lje na misi. Prosvitlit će ih Bog pa će i vami učinit dobro. Triba samo imat vire.”
Isključila sam se iz njegovog blagoglagoljenja. Kad sam se povratila, boca je bila prazna, a vrijeme ručka davno prošlo. Ustao je i oteturao kroz kuću, blagoslivljući i temelje i krov i zidove i ljude koji među njima žive. Zatvorila sam vrata za prašinom crnog Mercedesa.

***

Meko je ljetno predvečerje. Zemlja odiše od olakšanja jer je žega popustila. Pčele opet zuje, ruže puštaju mirise, a crveni zvončići teta Luce kao da plamte u sutonu. Stojim podbočena u vrtu i kudim malog vučjaka.
“Ne diraj ‘čele, ujst će te pa će bit belaja!”
Ostavljam štene pred vratima i ulazim u prohladnu kuću, kroz sjenoviti hodnik do naše sobe. On izgleda malen u tom velikom krevetu za dvoje. Diše plitko i brzo, da ima snage dahtao bi. Kleknem pred njega i molim se za dobar dan. Oči su mu bistre i blistaju. Smiješi se njima jer ustima ne može. Znam da ga se sada sjeća, mog imena. Gledam ga i vraćam mu osmijeh mokrim obrazima. Rukama mu držim glavu i ljubim ga u čelo i usne. Tiho je. Blago u Gospodinu, pisat će.