Moj prvi radni dan u Hrvatskoj knjižnici za slijepe bio je u travnju 2024. godine. Točno 28 mjeseci kasnije našla sam se u službenom posjetu Nacionalnoj knjižnici za osobe s invaliditetom u Seulu.
Na prijedlog svoje ravnateljice prijavila sam se za stipendiju Angela Bersekowski, koja bi mi omogućila besplatno sudjelovanje na konferenciji IFLA WLIC 2026 u Busanu, u Južnoj Koreji, od 10. do 13. kolovoza. Prijaviti se mogu svi knjižničarski stručnjaci mlađi od 35 godina, pod uvjetom da su članovi knjižničarskog društva i imaju potporu poslodavca. Uz kotizaciju stipendisti dobivaju iznos od 500 eura za troškove puta i smještaja.
Prijavu sam ispočetka doživjela kao neku vrstu vježbe. Nisam mislila da ću biti izabrana iz dva razloga: bila  sam “tek” knjižničarski tehničar i imala relativno kratak staž u struci. Unatoč tome, smatrala sam da trebam pokušati i dati pritom sve od sebe. Prijaviti se značilo je reći:” Ja sam ovdje, dio sam knjižničarske zajednice, spremna sam učiti, ali imam i vlastita znanja i iskustva koja mogu ponuditi.”
Sudjelovala sam prvi put, ali nisam bila jedina, već u dobrom društvu polovice sudionika. Za nas je bio organiziran virtualni seminar gdje smo mogli čuti iskustva vodećih ljudi IFLA-e o njihovim prvim koracima na tom kongresu, saznati više o korejskoj kulturi od organizacijskog odbora, dobiti odgovore na pitanja, ali i međusobno se upoznati.
Za mene je početak bio prije službenog početka, već spomenutim posjetom Seulu i Nacionalnoj knjižnici za osobe s invaliditetom. Posjet smo organizirali sami, a pridružili su nam se kolege i kolegice iz IFLA-ine Sekcije namijenjene knjižnicama koje pružaju usluge osobama s teškoćama čitanja standardnog  tiska (LPD – Libraries Serving Persons with Print Disabilities Section). Budući da i sama radim u specijalnoj knjižnici koja pruža usluge korisnicima s teškoćama čitanja standardnog tiska, upoznati njihov način rada bilo je iznimno zanimljivo i vrijedno iskustvo. Naročito su me se dojmila tehnološka rješenja dostupna korisnicima u prostoru čitaonice gdje smo vidjeli računala prilagođena osobama s različitim teškoćama.
Gotovo je nevjerojatno koliko je raznih sesija stalo u tek tri dana. Tema kongresa “Libraries powering transformation” podsjetila nas je na važnost knjižnica tijekom velikih društvenih promjena i ponudila inspirativna izlaganja za svačije interese. Nisam propustila ni jedno vezano uz svoje područje, ali “počastila” sam se i nekima koja su mi jednostavno bila zanimljiva. Kad toliko stručnjaka na jednom mjestu dijeli ideje, bilo za govornicama ili dok izlažu svoje postere, najbolje je samo upijati i ponijeti ih sa sobom kako bismo ih u našim knjižnicama pretvorili u dobru praksu.
Mnogo sam toga čula na samim sesijama, od prilagodbe vizualnih sadržaja do primjene Marakeškog ugovora u praksi, no Kongres pruža mnogo više od toga. Cijeli je događaj prožet kulturom domaćina, od glazbenih i plesnih nastupa, preko ponude lokalnih jela, sve do prilike za isprobavanje korejske nošnje i učenje korejskog pisma. Središnje druženje organizirano je u okviru kulturne večeri, ali svaki je predah nudio mogućnost upoznavanja i razmjene iskustava s više od 3000 sudionika. To je više od 3000 priča koje nam mogu pokazati neku drugu perspektivu i nadahnuti nas u svakodnevnom radu.
Za mene, kao i ostale stipendiste, prva je sesija bila okupljanje svih nas. Djelovalo je nestvarno sjediti u toj prostoriji i slušati kako je za sve ponuđene stipendije stiglo 600-tinjak prijava, dok je oko mene sjedilo ne više od 50 ljudi. Ista će se sesija održati i iduće godine, u Londonu, u godini kada se slavi 100 godina IFLA-e. Ovim putem želim potaknuti čitatelje da ne odbace odmah stranicu s popisom stipendija i njihovim uvjetima kao nešto na što su slučajno kliknuli. Uz potporu, trud i sreću, možda ćete iduće godine sjediti u toj prostoriji i posljednji dan kongresa pokušati sažeti dojmove u nekoliko rečenica s kolegama s drugog kraja svijeta.
Kući sam se vratila s još više ljubavi prema svom poslu i struci. U kolotečini svakodnevnih zadataka ponekad izgubimo osjećaj da svojim radom sudjelujemo u nečem velikom. Upoznavanje predanih i vrijednih kolega iz svih dijelova svijeta pokazalo mi je da nisam sama, već dio velike međunarodne zajednice gdje svatko na svoj način doprinosi zajedničkim ciljevima.
Ništa od toga ne bi bilo moguće bez one prijave s početka priče. Bez pokušaja i želje za učenjem i pripadanjem. Sve najbolje priče imaju pouku na kraju, a ova moja pokazuje da se ponekad samo trebamo prijaviti, čak i ako mislimo da nismo dovoljno spremni.