Knjige iz starog kofera
Knjige iz starog kofera
Ulazi čovjek u malo predvorje knjižnice s pitanjem primamo li donacije, donesao je, evo, nekoliko kofera natrpanih knjigama, ima još dvije putne torbe u autu, tu je parkirao ispred… Razgovarao je s kolegicom preko telefona ujutro, knjige su u dobrom stanju, kaže. To u zadnje vrijeme pitamo, u kakvom su stanju, jesu li stajale u boravišnom prostoru, jer ljudi znaju natovariti i donijeti smeće iz podruma samo zato što je u obliku knjiga.
„Možete, samo izvolite...“
Upućujem ga gdje da odvucari kofere, izgledaju teško. Dok on odlazi po drugu turu tereta vadim knjige na stol studijske čitaonice iz onoga što je ostavio. Nisu baš u tako dobrom stanju, ali hajde, poslužit će, makar za prodaju starih knjiga po nekoliko kuna koju organiziramo par puta godišnje. Uglavnom "klasika" odbačenih obiteljskih biblioteka kakve su 70-ih i 80-ih imala sva kućanstva... Opća enciklopedija, set Janka Matka ili Zagorke, nekoliko rasparenih klasika i stare kuharice. Enciklopedijama su na više mjesta zguljene skajem presvučene korice i po sebi imaju neke smećkaste keljotine nalik hrani o kojima ne želim saznati išta pobliže, a papirnate su pune pjegave patine.
Pridružuje mi se u izvlačenju knjiga iz torbi i kofera, ali dolazi na bolju ideju, kaže: ajmo mi to ovako, želi mi olakšati da se ne saginjem do poda i podižem knjige na stol pa istovremeno jednom rukom podigne torbu koju sam napola ispraznila i drugom krcat kofer koji tek otkopčava.
Krupan je i visok, iako stariji, još je snažan i demonstrira svoju moćnost.
„Dobra ideja“, kažem i nastavim vaditi prstima, odbojno mi je gurati ruke duboko unutra kao da skrivaju još toga iz intimnih bunarskih izvora uz sveske knjiga.
Uvijek je takva situacija pri privatno-službenim primopredajama. Ljudi odjednom u našem prostoru shvaćaju da je ono čega se radosno lišavaju zato što je „grehota“ bacati knjige, makar ih i sami takve pljesnive kakve znaju donijeti nikad ne bi stavili na svoj stol ili ponijeli u krevet, naš temeljni materijal, sredstvo rada i način života.
Pa im postane neugodno kad pod neonskim svjetlom na površini stola za studijsko čitanje, uvide da su njihove donacije zapravo teško zapuštena siročad koju nitko predugo vremena nije ni pogledao, a kamoli pomazio i koristio, i da je to ovako izloženo pretjerano vidljivo.
Objašnjava mi, pomalo u toj istoj nezgodi, kako je kompaktan koraljno-crveni kofer koji upravo na stolu otkopčava njegova svojina od 60-ih, a gle, još uvijek je funkcionalan, dapače, ponaša se i služi kao nov.
„Znam, znam“, preduhitrim ga zagledajući se u taj kofer upravo iz razloga podsjećanja. „I sama koristim sličan stari kofer od roditelja svake godine kad idem na more, baš sam ga se sad kad gledam taj vaš sjetila i toga kako je nepoderiv i teško zamjenjiv, a možda zapravo samo staromodna navika.“
Vrijedno izvlačimo sveske bez razgovora, uhvatim ga kako me promatra dok zagledam u naslove i vrtim u ruci pojedine knjige sa zanimanjem, vjerojatno se pita kakvi su mi uvjeti i svakodnevica.
Iduću knjigu koju izvadi sa zadovoljstvom pogleda i svečano mi ju preda.
„Evo, nešto za vas...“
Uzmem ponuđen svezak, okrenem na pravu stranu, ne moram ni čitati naslov, sve je u slikama, a na njima su starinski kristalni pladnjevi na tri kata s kriškama torti i obiljem sitnih kolača.
Pogledam mu u oči da li se šali, ali izraz mu ne odaje podrugljivost. Zapravo je zadovoljan što je našao nešto prikladno i misli skroz ozbiljno dok gura u ruke ženi koja ovdje radi tek slučajno knjigu o pripremi torti i kolača.
Petra Sigur
Petra Sigur je rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak gdje obavlja posao katalogizatora knjižne
i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Posebno ju veseli organizacija kluba čitatelja ČIPS (čitamo i pričamo skupa) koji je u knjižnici pokrenula i vodi od 2016. godine.
Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča Pozadinsko zračenje (2018.) i Panova katedrala (2021.).
Mama dvoje djece i strastvena planinarka.
„Možete, samo izvolite...“
Upućujem ga gdje da odvucari kofere, izgledaju teško. Dok on odlazi po drugu turu tereta vadim knjige na stol studijske čitaonice iz onoga što je ostavio. Nisu baš u tako dobrom stanju, ali hajde, poslužit će, makar za prodaju starih knjiga po nekoliko kuna koju organiziramo par puta godišnje. Uglavnom "klasika" odbačenih obiteljskih biblioteka kakve su 70-ih i 80-ih imala sva kućanstva... Opća enciklopedija, set Janka Matka ili Zagorke, nekoliko rasparenih klasika i stare kuharice. Enciklopedijama su na više mjesta zguljene skajem presvučene korice i po sebi imaju neke smećkaste keljotine nalik hrani o kojima ne želim saznati išta pobliže, a papirnate su pune pjegave patine.
Pridružuje mi se u izvlačenju knjiga iz torbi i kofera, ali dolazi na bolju ideju, kaže: ajmo mi to ovako, želi mi olakšati da se ne saginjem do poda i podižem knjige na stol pa istovremeno jednom rukom podigne torbu koju sam napola ispraznila i drugom krcat kofer koji tek otkopčava.
Krupan je i visok, iako stariji, još je snažan i demonstrira svoju moćnost.
„Dobra ideja“, kažem i nastavim vaditi prstima, odbojno mi je gurati ruke duboko unutra kao da skrivaju još toga iz intimnih bunarskih izvora uz sveske knjiga.
Uvijek je takva situacija pri privatno-službenim primopredajama. Ljudi odjednom u našem prostoru shvaćaju da je ono čega se radosno lišavaju zato što je „grehota“ bacati knjige, makar ih i sami takve pljesnive kakve znaju donijeti nikad ne bi stavili na svoj stol ili ponijeli u krevet, naš temeljni materijal, sredstvo rada i način života.
Pa im postane neugodno kad pod neonskim svjetlom na površini stola za studijsko čitanje, uvide da su njihove donacije zapravo teško zapuštena siročad koju nitko predugo vremena nije ni pogledao, a kamoli pomazio i koristio, i da je to ovako izloženo pretjerano vidljivo.
Objašnjava mi, pomalo u toj istoj nezgodi, kako je kompaktan koraljno-crveni kofer koji upravo na stolu otkopčava njegova svojina od 60-ih, a gle, još uvijek je funkcionalan, dapače, ponaša se i služi kao nov.
„Znam, znam“, preduhitrim ga zagledajući se u taj kofer upravo iz razloga podsjećanja. „I sama koristim sličan stari kofer od roditelja svake godine kad idem na more, baš sam ga se sad kad gledam taj vaš sjetila i toga kako je nepoderiv i teško zamjenjiv, a možda zapravo samo staromodna navika.“
Vrijedno izvlačimo sveske bez razgovora, uhvatim ga kako me promatra dok zagledam u naslove i vrtim u ruci pojedine knjige sa zanimanjem, vjerojatno se pita kakvi su mi uvjeti i svakodnevica.
Iduću knjigu koju izvadi sa zadovoljstvom pogleda i svečano mi ju preda.
„Evo, nešto za vas...“
Uzmem ponuđen svezak, okrenem na pravu stranu, ne moram ni čitati naslov, sve je u slikama, a na njima su starinski kristalni pladnjevi na tri kata s kriškama torti i obiljem sitnih kolača.
Pogledam mu u oči da li se šali, ali izraz mu ne odaje podrugljivost. Zapravo je zadovoljan što je našao nešto prikladno i misli skroz ozbiljno dok gura u ruke ženi koja ovdje radi tek slučajno knjigu o pripremi torti i kolača.
Petra Sigur
Petra Sigur je rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak gdje obavlja posao katalogizatora knjižne
i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Posebno ju veseli organizacija kluba čitatelja ČIPS (čitamo i pričamo skupa) koji je u knjižnici pokrenula i vodi od 2016. godine.
Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča Pozadinsko zračenje (2018.) i Panova katedrala (2021.).
Mama dvoje djece i strastvena planinarka.