Kutija
Kutija
Ivančica nije spadala u žene koje mogu nenadano razuzdati muškarčevu žudnju. Nju niste mogli odmah upamtiti, i da su vas upoznali, nekoliko puta biste tražili da vam ponovi ime. Nije asocirala na cvijet - sa suviše tamnim i mutnim tenom, pomalo nezgrapnim stasom i - nedostatkom latica. Usprkos vanjskom izostanku obličja, njena nutrina imala je cvjetnu suštinu, o, da, itekako. Bila je neizražajno i nedovoljno izdjeljana kao žena za one koji takvo što očekuju. Uvijek je prva pružala ruku onome kome je potrebna, s nepogrešivim osjećajem. Obitelj, prijatelji, svi su je trebali. Muškarci nisu imali takvu vrstu potrebe. Niti kad je prešla tridesetu, Ivančica nije brinula zbog muške nezainteresiranosti. Uvijek postoji netko kome je mjera netko drugi. To je tako jednostavan, prirodan zakon koji se za nju ostvarivao na svakom koraku. Bila je spremna za dug i strpljiv maraton.
Kad su u laboratoriju zaposlili Sebastijana, Ivančica je pomislila kako ima predivno ime koje tako dobro ide uz njega. On dugo nije uspio upamtiti njeno i oslovljavao ju je isključivo "kolegice". Nakon mjesec dana slučajno su se mimoišli na cesti u gradu i nije ju prepoznao. Od tog trenutka neka turobna, podmukla bol uvukla se u Ivančicu. Na poslu se trudila ispraviti čudan nesklad između kolegijalnih odnosa i boli kojoj nije mogla pronaći mjesto.
Nakon kratkog vremena Sebastijan se proširio kao požar. Slobodne žene, neslobodne žene u slobodnom pristupu, muškarci slobodnog stila zakovitlali su se oko njega. Vrlo dobro je on znao s tim. Ivančica je bila na kraju dugačkoga reda, s brojem koji nije jamčio ulazak. Ona zapravo ništa i nije očekivala, samo da je prođe nelagoda dok on govori gledajući kroza nju, mimo nje. Da joj se vrati jednostavna sreća otprije.
Čekala se prva Nova godina otkad je došao Sebastijan. Netko je smislio igru, prvi puta, u tom tromom institutu. Svi su se htjeli igrati, baš svi oni koji su bez strasti provodili svoje radne godine. Trebalo je nešto pokloniti onome koga se izvuče iz šešira. Ne skupo, ne veliko, ali nešto domišljato. Koga će izvući Sebastijan, tko će izvući Sebastijana? Kad je u potpunom muku izvukao papirić i pročitao "Ivančica", oči su mu se raširile kao upitnik. Ni za Novu godinu nije ponovio njeno ime.
Na samome kraju te godine Ivančica je polako ljuštila svoju staru kožu. Pomaljao se neki slađi, ljupkiji sloj, sramežljiv i pomalo smiješan. Na staru godinu, kada su trebali razmijeniti poklone, bila je već sasvim tanka, poput opne. U velikoj dvorani složili su jelo i piće, dječje ukrase i šareno perje, ti ozbiljni kemičari. Neki su se obukli kao za karneval u čemu je prednjačila Ivančica, rumena i sjajna kao ulaštena božićna jabuka. Popila je kako bi mogla podnijeti toliku radost, u kratkoj haljini stupastih nogu. Kolege je još nisu vidjeli takvu pa su se dobro zabavljali. Zatim je neumitno došao ošamućeni trenutak kad je Sebastijan spustio kutiju, prekrasno umotanu, u njene ruke. Vrtjela se kao zvrk, u radosti što se zavrtio svijet. Pljesak se prolomio, jer u tom činu nije bilo nikakve opasnosti ni za koga. Sebastijan je bio slobodan i davao je nadu svakome.
Kad je došla kući s vrtuljkom u glavi, ušećerenim srcem i poklonom u ruci, sjela je na krevet i dugo uživala ne mičući se. Mogla je satima biti nepomična i sagorijevati od sreće. Onakve kakva oduvijek postoji u njoj, koja se rodila s njom. Možda pola sata, možda sat nježno je skidala sjajne trakice i lijepi papir s kutije koja je bila lagana k'o perce. Pravilno je raspoređivala trenutke, usporavala preuzimanje nagrade. Kao i u životu, znala je da će krajnji cilj ovisiti o njenoj umješnosti odgađanja. Kad je napokon smaknula svo okruženje i otvorila kutiju, unutra nije bilo - ničega… Tražila je i kidala sloj po sloj praznoga kartona… Nigdje ni tajne, ni šifre, ni poruke, ni slovca… Sjedila je puštajući vrijeme i osjećala čistu jednostavnost. U mislima je klizila prazninom oblijepljenom sjajnim trakicama. U Ivančici je boravila punina, oduvijek, i nije razumjela kako se može umotati praznina i dati je za sreću drugome. U nečemu je poruka, smisao - jer ne može biti da je u kutiji ništa, kad je sve na svijetu - nešto…
U danima koji slijede, kad je Sebastijan otišao na odmor, ona je punila kutiju. Mir i tišinu, to joj je poklonio. Oslobodio je banalnosti poklonjenih sitnica. Ne poznavajući je, dobro je procijenio njen smisao za humor i radost. Dao je kompliment njenoj drugačijosti. Toliko razloga za praznu kutiju! Do kraja tjedna neki su se vratili na posao i zatekli Ivančicu ispunjenu mirom. Tada pukne vijest - Sebastijan je na odmoru u inozemstvu s mladom kolegicom iz instituta!
Do njegovog povratka Ivančica je radila kao bez uma. Odjednom, u glavi joj se otvorila pukotina i počela se nametati praznina, tako zarazna, iz kutije, kao bolest. Korozija je zahvaćala mozak bez povratka. Iskrivio se mir, tišine je nestalo. Posušio se osmijeh. Kad se Sebastijan vratio, činio se nestvaran, s drugog planeta. Točno je pristajao u kutiju, tek sad je uvidjela. Poklonio je sebe. Ivančica se sklanjala s njegovoga puta. Tjeskoba se na nju sručila zidovima od kartona, zatvorenim sa svih strana. Više nije bilo sjajnih trakica ni obećanja.
- Kolegice, je l' vam se svidio poklon? - presreo ju je na hodniku. Umalo je pala.
- Jee... - istisnula je iz pluća bez kisika.
- Da? Bravo, vi ste prva! Inače mi to ne prolazi - vrate mi kutiju pa moram staviti nešto unutra - vaše ženske stvarčice, šminka i to. Vi me baš ništa ne koštate. Ha, ha, ha!
Sljedećeg jutra otišla je svome zabezeknutome šefu i zamolila da primi njen sporazumni otkaz.
Tanja Radović
BIOGRAFIJA:
Tanja Radović, knjižničarka, prozaistica, dramatičarka te spisateljica za djecu. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi u Knjižnici Vladimira Nazora (KGZ).
Na Hrvatskom radiju izvedene su joj drame, kao i roman, kratke priče i radioigre.
Drame su joj postavljene u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici te u HNK-u u Mostaru.
Kazalište “Ivan Goran Kovačić“ iz Zagreba uprizorilo joj je drame u kojima je sudjelovala i kao glumica ili redateljica.
U uredništvu je časopisa Tema (Zagreb, Centar za knjigu) od 2004. godine.
Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Kluba prvih pisaca.
Osvojila je nagradu SFERA u kategoriji drame za knjigu “Ledeno doba“ (2010.).
Dobitnica je nagrade Tena za najbolji dramski tekst za djecu i mlade (Umjetnička organizacija Asser Savus i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2021.) te regionalne 2. nagrade “Aidin Maslačak Bajka“ u organizaciji Udruženja za promociju kulture “Fani“ i 8. festivala dječje umjetnosti FEDU, Sarajevo, 2022. Dobitnica je treće nagrade na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić“ Književnog kruga Karlovac, 2022.
Drame su joj u zbornicima prevedene na engleski i poljski jezik. Objavljene su joj dvije knjige drama – “Iznajmljivanje vremena“ i “Ledeno doba“ (Zagreb, Meandarmedia i SKUD “Ivan Goran Kovačić“, 2001. i 2009.), tri romana u izdanju Meandarmedije – “Pitanje Nade“ (2015., e-izdanje 2020.), “Rent-a-talent“ (2018.) i “Oda mladosti“ (2023.), zbirka priča “Osporavanje kiše“ (Zagreb, Meandarmedia, 2020.), dramski tekst za djecu “Brundeša“ (Zagreb, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.), bajke “Kako je Dobroslav išao za srcem“ i “Pozdrav Suncu” (ilustrirao Tomislav Tomić, Zagreb, Sipar, 2023. i 2024.), a pojedine drame, kratke priče, SF-priče u raznim časopisima i zbornicima.
Kad su u laboratoriju zaposlili Sebastijana, Ivančica je pomislila kako ima predivno ime koje tako dobro ide uz njega. On dugo nije uspio upamtiti njeno i oslovljavao ju je isključivo "kolegice". Nakon mjesec dana slučajno su se mimoišli na cesti u gradu i nije ju prepoznao. Od tog trenutka neka turobna, podmukla bol uvukla se u Ivančicu. Na poslu se trudila ispraviti čudan nesklad između kolegijalnih odnosa i boli kojoj nije mogla pronaći mjesto.
Nakon kratkog vremena Sebastijan se proširio kao požar. Slobodne žene, neslobodne žene u slobodnom pristupu, muškarci slobodnog stila zakovitlali su se oko njega. Vrlo dobro je on znao s tim. Ivančica je bila na kraju dugačkoga reda, s brojem koji nije jamčio ulazak. Ona zapravo ništa i nije očekivala, samo da je prođe nelagoda dok on govori gledajući kroza nju, mimo nje. Da joj se vrati jednostavna sreća otprije.
Čekala se prva Nova godina otkad je došao Sebastijan. Netko je smislio igru, prvi puta, u tom tromom institutu. Svi su se htjeli igrati, baš svi oni koji su bez strasti provodili svoje radne godine. Trebalo je nešto pokloniti onome koga se izvuče iz šešira. Ne skupo, ne veliko, ali nešto domišljato. Koga će izvući Sebastijan, tko će izvući Sebastijana? Kad je u potpunom muku izvukao papirić i pročitao "Ivančica", oči su mu se raširile kao upitnik. Ni za Novu godinu nije ponovio njeno ime.
Na samome kraju te godine Ivančica je polako ljuštila svoju staru kožu. Pomaljao se neki slađi, ljupkiji sloj, sramežljiv i pomalo smiješan. Na staru godinu, kada su trebali razmijeniti poklone, bila je već sasvim tanka, poput opne. U velikoj dvorani složili su jelo i piće, dječje ukrase i šareno perje, ti ozbiljni kemičari. Neki su se obukli kao za karneval u čemu je prednjačila Ivančica, rumena i sjajna kao ulaštena božićna jabuka. Popila je kako bi mogla podnijeti toliku radost, u kratkoj haljini stupastih nogu. Kolege je još nisu vidjeli takvu pa su se dobro zabavljali. Zatim je neumitno došao ošamućeni trenutak kad je Sebastijan spustio kutiju, prekrasno umotanu, u njene ruke. Vrtjela se kao zvrk, u radosti što se zavrtio svijet. Pljesak se prolomio, jer u tom činu nije bilo nikakve opasnosti ni za koga. Sebastijan je bio slobodan i davao je nadu svakome.
Kad je došla kući s vrtuljkom u glavi, ušećerenim srcem i poklonom u ruci, sjela je na krevet i dugo uživala ne mičući se. Mogla je satima biti nepomična i sagorijevati od sreće. Onakve kakva oduvijek postoji u njoj, koja se rodila s njom. Možda pola sata, možda sat nježno je skidala sjajne trakice i lijepi papir s kutije koja je bila lagana k'o perce. Pravilno je raspoređivala trenutke, usporavala preuzimanje nagrade. Kao i u životu, znala je da će krajnji cilj ovisiti o njenoj umješnosti odgađanja. Kad je napokon smaknula svo okruženje i otvorila kutiju, unutra nije bilo - ničega… Tražila je i kidala sloj po sloj praznoga kartona… Nigdje ni tajne, ni šifre, ni poruke, ni slovca… Sjedila je puštajući vrijeme i osjećala čistu jednostavnost. U mislima je klizila prazninom oblijepljenom sjajnim trakicama. U Ivančici je boravila punina, oduvijek, i nije razumjela kako se može umotati praznina i dati je za sreću drugome. U nečemu je poruka, smisao - jer ne može biti da je u kutiji ništa, kad je sve na svijetu - nešto…
U danima koji slijede, kad je Sebastijan otišao na odmor, ona je punila kutiju. Mir i tišinu, to joj je poklonio. Oslobodio je banalnosti poklonjenih sitnica. Ne poznavajući je, dobro je procijenio njen smisao za humor i radost. Dao je kompliment njenoj drugačijosti. Toliko razloga za praznu kutiju! Do kraja tjedna neki su se vratili na posao i zatekli Ivančicu ispunjenu mirom. Tada pukne vijest - Sebastijan je na odmoru u inozemstvu s mladom kolegicom iz instituta!
Do njegovog povratka Ivančica je radila kao bez uma. Odjednom, u glavi joj se otvorila pukotina i počela se nametati praznina, tako zarazna, iz kutije, kao bolest. Korozija je zahvaćala mozak bez povratka. Iskrivio se mir, tišine je nestalo. Posušio se osmijeh. Kad se Sebastijan vratio, činio se nestvaran, s drugog planeta. Točno je pristajao u kutiju, tek sad je uvidjela. Poklonio je sebe. Ivančica se sklanjala s njegovoga puta. Tjeskoba se na nju sručila zidovima od kartona, zatvorenim sa svih strana. Više nije bilo sjajnih trakica ni obećanja.
- Kolegice, je l' vam se svidio poklon? - presreo ju je na hodniku. Umalo je pala.
- Jee... - istisnula je iz pluća bez kisika.
- Da? Bravo, vi ste prva! Inače mi to ne prolazi - vrate mi kutiju pa moram staviti nešto unutra - vaše ženske stvarčice, šminka i to. Vi me baš ništa ne koštate. Ha, ha, ha!
Sljedećeg jutra otišla je svome zabezeknutome šefu i zamolila da primi njen sporazumni otkaz.
Tanja Radović
BIOGRAFIJA:
Tanja Radović, knjižničarka, prozaistica, dramatičarka te spisateljica za djecu. Završila je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi u Knjižnici Vladimira Nazora (KGZ).
Na Hrvatskom radiju izvedene su joj drame, kao i roman, kratke priče i radioigre.
Drame su joj postavljene u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici te u HNK-u u Mostaru.
Kazalište “Ivan Goran Kovačić“ iz Zagreba uprizorilo joj je drame u kojima je sudjelovala i kao glumica ili redateljica.
U uredništvu je časopisa Tema (Zagreb, Centar za knjigu) od 2004. godine.
Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Kluba prvih pisaca.
Osvojila je nagradu SFERA u kategoriji drame za knjigu “Ledeno doba“ (2010.).
Dobitnica je nagrade Tena za najbolji dramski tekst za djecu i mlade (Umjetnička organizacija Asser Savus i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2021.) te regionalne 2. nagrade “Aidin Maslačak Bajka“ u organizaciji Udruženja za promociju kulture “Fani“ i 8. festivala dječje umjetnosti FEDU, Sarajevo, 2022. Dobitnica je treće nagrade na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić“ Književnog kruga Karlovac, 2022.
Drame su joj u zbornicima prevedene na engleski i poljski jezik. Objavljene su joj dvije knjige drama – “Iznajmljivanje vremena“ i “Ledeno doba“ (Zagreb, Meandarmedia i SKUD “Ivan Goran Kovačić“, 2001. i 2009.), tri romana u izdanju Meandarmedije – “Pitanje Nade“ (2015., e-izdanje 2020.), “Rent-a-talent“ (2018.) i “Oda mladosti“ (2023.), zbirka priča “Osporavanje kiše“ (Zagreb, Meandarmedia, 2020.), dramski tekst za djecu “Brundeša“ (Zagreb, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2022.), bajke “Kako je Dobroslav išao za srcem“ i “Pozdrav Suncu” (ilustrirao Tomislav Tomić, Zagreb, Sipar, 2023. i 2024.), a pojedine drame, kratke priče, SF-priče u raznim časopisima i zbornicima.