Putokazi satkani od priča
Putokazi satkani od priča
Naši su životi protkani pričama. Naš identitet počiva na pričama – ne samo onima koje su nam pričali prije spavanja – nego svim informacijama koje smo čuli: o našim precima, o prvim godinama i događajima koje ne pamtimo, o svijetu koji nas okružuje. Stvarajući vlastite priče, utječemo na živote drugih ljudi i mijenjamo svijet.
Trudim se tu jednostavnu istinu uvijek imati na umu, osobito kad pišem priče i romane za djecu, nastojeći da to budu priče koje će čitatelje potaknuti da prepoznaju prave vrijednosti, da cijene ljubaznost i dobrotu, i osvijeste značenje malih koraka koji mogu dovesti do velikih promjena. Najčešće ne mogu znati jesu li, i kako, moje poruke doprle do malih čitatelja. Možda su pažnju usmjerili na špijunsko-kriminalistički zaplet i pustolovine glavnih junaka, a potpuno previdjeli da bi ta pustolovina krenula sasvim krivim smjerom da pojedinci nisu pronašli dovoljno snage da se suoče sa strahovima, da iskorače s uhodanih staza navika i predrasuda, i otvorena srca prihvate nove i drugačije mogućnosti; nove poglede na stare informacije, ili drugačije ljude.
Ne mogu znati, a nije ni potrebno da autor zna išta od toga. Čvrsto vjerujem da je važno pisati iskreno, iz srca, trudeći se najviše što možemo, a kad knjiga jednom ode od autora, ona ima svoj život i nevidljivi utjecaj. Ponekad se, iako rijetko, autoru pruži prilika da sazna povratnu informaciju o utjecaju koji su njegove riječi izazvale, a sreća takvog otkrića daje poticaj koji se može mjeriti s onim osvojenih nagrada. Jedan takav trenutak sreće urezao mi se u pamćenje.
Bila sam pozvana na književni susret s učenicima jedne splitske osnovne škole. Očekivala sam desetogodišnjake jer u svom opusu nemam djela koja bi bila primjerena mlađima. Spletom okolnosti, na druženje su stigli prvašići. Gledali su me pažljivim pogledima punim očekivanja, a mene je obuzeo strah da ću ih iznevjeriti, da neću uspjeti približiti im se i zainteresirati ih za teme koje bi im se mogle činiti preteške. Umjesto planiranog čitanja jednog poglavlja iz romana i razgovora o knjizi, odlučila sam ispričati im skraćenu i pojednostavljenu priču o glavnom junaku tog romana. Priča je to o neobičnom dječaku koji svijet oko sebe doživljava posve drukčije od drugih ljudi, suočava se sa strahovima i dilemama kakve njegovi vršnjaci ne poznaju, a situacije koje većina nas prihvaća kao dosadnu svakodnevicu, za njega su pustolovine prepune izazova i opasnosti. I u romanu sam, svjesno i namjerno, izbjegla spomenuti riječ autizam, tako da su uglavnom samo odrasli čitatelji prepoznavali o čemu je riječ, a u razgovoru sa sedmogodišnjacima još bi besmislenija bila takva izravnost. Umjesto toga, povela sam razgovor o tome kako je svatko od nas po nečemu jedinstven i različit, i baš zbog toga je svijet ljepši, bogatiji i zanimljiviji, a bit će i sretniji ako jedni druge budemo prihvaćali i trudili se razumjeti.
Nisam se zamarala očekivanjima da će jednom poželjeti pročitati roman. Nisam vjerovala ni da će mu upamtiti naslov, iako ih je silno zanimalo otkud anđeo u naslovu, ako se nigdje u romanu ne pojavljuje ni jedan anđeo. Najviše što sam se usudila, bila je nada da će negdje u njima ostati sačuvan trag te atmosfere i osjećaja koje smo podijelili, i da će jednom možda, poput sićušne kapljice vode, pomoći da proklija neka sjemenka dobrote i ljubaznosti. Već to mi se činilo ravno čaroliji.
Kao što rekoh, najčešće i ne slutimo u kakvim sve čarolijama svakodnevno sudjelujemo. Osmijeh koji uputimo neznancu u prolazu, pozdrav umornoj prodavačici na kiosku, riječi utjehe uplakanom djetetu… možda se čine kao sitnice, ali mi ne možemo znati koliko su važne bile onima kojima smo ih uputili. Možda su pale u presudnom trenutku njihovih života, možda su bile tek plamičak koji je na tren rastjerao tamu, ali su značile obećanje svjetla i pružile ohrabrenje. Koliko tek utjecaja mogu imati riječi koje su zapisane, koliko se u njima krije potencijalnih čarolija! Naslutila sam tu istinu još kao djevojčica, sanjajući o tome da postanem knjižničarka. Otkad sam naučila čitati, knjige su me očarale, a knjižnica je za mene postala mistično mjesto, inspiracija i temelj za bolji i ljepši svijet kojemu bismo svi trebali težiti. Nakon što snovi postanu stvarnost, neizbježno je da s njih spadne veo mističnosti. Trebalo je proći podosta godina da – sad u posve zrelim godinama – osvijestim i shvatim ono što sam kao dijete naslućivala: da bi čarolija bila potpuna, nužno je da u nju bude uključena i jedna brižna knjižničarka.
Školska knjižničarka koja je organizirala književni susret s prvašićima, potrudila se da oni ne zaborave naslov romana. Četiri školske godine organizirala je razne aktivnosti kojima ih je posredno podsjećala na knjigu Anđeo plišanih igračaka. U školu je pozivala stručnjake koji su s učenicima razgovarali o autizmu i nekim drugim sličnim poremećajima. Učenike je odvela u posjet Centru za autizam. Potaknula ih je da pročitaju moj roman, a kad su ti učenici bili u četvrtom razredu, pozvala me na književni susret s istim razredom. Meni je taj jedan školski sat bio dragocjen. Nemoguće mi je sastaviti popis svega što sam u tom satu naučila, čega sam se prisjetila, što sam osvijestila. Ne postoji skala ni mjerna jedinica kojom bi se izrazio intenzitet osjećaja koje smo zajedno proživjeli. Tako maleni, postavljali su velika i važna pitanja, iznosili duboka i mudra zapažanja, i uvjerili me kako generacije koje stasaju imaju potencijala da izgrade bolji i ljepši svijet. Treba im samo malo poticaja. Trebaju im priče koje će čuvati i raspirivati onu iskru dobrote i neposrednosti koja živi u svakom dječjem srcu. Trebaju odrasle koji će ih s mnogo ljubavi i vlastitim primjerom poticati i usmjeravati.
Unatoč broju mojih godina (preko pedeset), ponekad mi još znaju spočitnuti da sam idealistična. Kao da je to neka mana koje bi se trebalo osloboditi. Pitam se koji bi uopće bio smisao civilizacije bez ideala kojima stremimo, bez sanjara i idealista koji zamišljaju bolji i pravedniji svijet? Najveća postignuća rijetko se temelje na grandioznim planovima. Mnogo su češće to sitni koraci ustrajnih pojedinaca, takvih koji unose promjenu u svoj mikrokozmos, ne planirajući daleko unaprijed i bez predumišljaja da zadive svijet.
Iako sklona idealizmu, nisam naivna. Znam da će se na većinu te djece stvarnost sručiti poput teškog bremena, prisiljavajući ih da na putu odrastanja savijaju kičmu i priginju glavu, da se bore za osobni probitak i grade karijeru, da se zaokupe vlastitim problemima i od njih stvore svoj centar svijeta. Pritom će ih većina uvjeravati da je to neminovnost, pa čak i znak zrelosti, pečat odraslosti. Bit će među njima (kao što ih uvijek ima) i mali broj buntovnih, nesklonih utabanim stazama i preporučenim obrascima, onih koji svijet oko sebe i dalje promatraju sa čuđenjem u očima i ljepotom u srcu. Oni će odabrati uske i strme staze, ali neće se natjecati kako bi stigli prvi, nego će zastajati i pomagati suputnicima, ohrabrivati malodušne i čekati sporije. Vjerojatno neće postati poznati ni slavni, ali će oko sebe širiti blago i postojano svjetlo empatije, i graditi svijet u kojemu vrijedi živjeti.
Brojne promjene koje su već zahvatile svijet, klimatske i ekonomske, ne obećavaju baš svijetlu budućnost. Da bismo izbjegli mračne scenarije, treba budućim generacijama osvijetliti prave staze i postaviti jasne putokaze. Neće to biti blještave reklame ni napadni plakati, nego nevidljivi putokazi satkani od mnogobrojnih niti malih, ali važnih priča. Kako ne bi prošle neprimijećeno, predano i posvećeno poput nažigača, na njih bacaju svjetlo brižne knjižničarke.
Nada Mihaljević
Nada Mihaljević biografski podaci
Nada Mihaljević rođena je u Zagrebu, odrasla u Donjoj Stubici, a posljednjih trideset godina živi u malom mjestu Kraljev Vrh, podno zagorskih obronaka Medvednice. Od 1998. godine radi u
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Piše dramske forme, te kratke priče i romane za djecu i odrasle. Dosad je objavila devet romana. Povremeno se bavi i scenskim pripovijedanjem.
Dvostruka je dobitnica “Nagrade Grigor Vitez“: za roman “Anđeo plišanih igračaka” za 2013. godinu, i za roman “Putovanje u mjestu” za 2019.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Trudim se tu jednostavnu istinu uvijek imati na umu, osobito kad pišem priče i romane za djecu, nastojeći da to budu priče koje će čitatelje potaknuti da prepoznaju prave vrijednosti, da cijene ljubaznost i dobrotu, i osvijeste značenje malih koraka koji mogu dovesti do velikih promjena. Najčešće ne mogu znati jesu li, i kako, moje poruke doprle do malih čitatelja. Možda su pažnju usmjerili na špijunsko-kriminalistički zaplet i pustolovine glavnih junaka, a potpuno previdjeli da bi ta pustolovina krenula sasvim krivim smjerom da pojedinci nisu pronašli dovoljno snage da se suoče sa strahovima, da iskorače s uhodanih staza navika i predrasuda, i otvorena srca prihvate nove i drugačije mogućnosti; nove poglede na stare informacije, ili drugačije ljude.
Ne mogu znati, a nije ni potrebno da autor zna išta od toga. Čvrsto vjerujem da je važno pisati iskreno, iz srca, trudeći se najviše što možemo, a kad knjiga jednom ode od autora, ona ima svoj život i nevidljivi utjecaj. Ponekad se, iako rijetko, autoru pruži prilika da sazna povratnu informaciju o utjecaju koji su njegove riječi izazvale, a sreća takvog otkrića daje poticaj koji se može mjeriti s onim osvojenih nagrada. Jedan takav trenutak sreće urezao mi se u pamćenje.
Bila sam pozvana na književni susret s učenicima jedne splitske osnovne škole. Očekivala sam desetogodišnjake jer u svom opusu nemam djela koja bi bila primjerena mlađima. Spletom okolnosti, na druženje su stigli prvašići. Gledali su me pažljivim pogledima punim očekivanja, a mene je obuzeo strah da ću ih iznevjeriti, da neću uspjeti približiti im se i zainteresirati ih za teme koje bi im se mogle činiti preteške. Umjesto planiranog čitanja jednog poglavlja iz romana i razgovora o knjizi, odlučila sam ispričati im skraćenu i pojednostavljenu priču o glavnom junaku tog romana. Priča je to o neobičnom dječaku koji svijet oko sebe doživljava posve drukčije od drugih ljudi, suočava se sa strahovima i dilemama kakve njegovi vršnjaci ne poznaju, a situacije koje većina nas prihvaća kao dosadnu svakodnevicu, za njega su pustolovine prepune izazova i opasnosti. I u romanu sam, svjesno i namjerno, izbjegla spomenuti riječ autizam, tako da su uglavnom samo odrasli čitatelji prepoznavali o čemu je riječ, a u razgovoru sa sedmogodišnjacima još bi besmislenija bila takva izravnost. Umjesto toga, povela sam razgovor o tome kako je svatko od nas po nečemu jedinstven i različit, i baš zbog toga je svijet ljepši, bogatiji i zanimljiviji, a bit će i sretniji ako jedni druge budemo prihvaćali i trudili se razumjeti.
Nisam se zamarala očekivanjima da će jednom poželjeti pročitati roman. Nisam vjerovala ni da će mu upamtiti naslov, iako ih je silno zanimalo otkud anđeo u naslovu, ako se nigdje u romanu ne pojavljuje ni jedan anđeo. Najviše što sam se usudila, bila je nada da će negdje u njima ostati sačuvan trag te atmosfere i osjećaja koje smo podijelili, i da će jednom možda, poput sićušne kapljice vode, pomoći da proklija neka sjemenka dobrote i ljubaznosti. Već to mi se činilo ravno čaroliji.
Kao što rekoh, najčešće i ne slutimo u kakvim sve čarolijama svakodnevno sudjelujemo. Osmijeh koji uputimo neznancu u prolazu, pozdrav umornoj prodavačici na kiosku, riječi utjehe uplakanom djetetu… možda se čine kao sitnice, ali mi ne možemo znati koliko su važne bile onima kojima smo ih uputili. Možda su pale u presudnom trenutku njihovih života, možda su bile tek plamičak koji je na tren rastjerao tamu, ali su značile obećanje svjetla i pružile ohrabrenje. Koliko tek utjecaja mogu imati riječi koje su zapisane, koliko se u njima krije potencijalnih čarolija! Naslutila sam tu istinu još kao djevojčica, sanjajući o tome da postanem knjižničarka. Otkad sam naučila čitati, knjige su me očarale, a knjižnica je za mene postala mistično mjesto, inspiracija i temelj za bolji i ljepši svijet kojemu bismo svi trebali težiti. Nakon što snovi postanu stvarnost, neizbježno je da s njih spadne veo mističnosti. Trebalo je proći podosta godina da – sad u posve zrelim godinama – osvijestim i shvatim ono što sam kao dijete naslućivala: da bi čarolija bila potpuna, nužno je da u nju bude uključena i jedna brižna knjižničarka.
Školska knjižničarka koja je organizirala književni susret s prvašićima, potrudila se da oni ne zaborave naslov romana. Četiri školske godine organizirala je razne aktivnosti kojima ih je posredno podsjećala na knjigu Anđeo plišanih igračaka. U školu je pozivala stručnjake koji su s učenicima razgovarali o autizmu i nekim drugim sličnim poremećajima. Učenike je odvela u posjet Centru za autizam. Potaknula ih je da pročitaju moj roman, a kad su ti učenici bili u četvrtom razredu, pozvala me na književni susret s istim razredom. Meni je taj jedan školski sat bio dragocjen. Nemoguće mi je sastaviti popis svega što sam u tom satu naučila, čega sam se prisjetila, što sam osvijestila. Ne postoji skala ni mjerna jedinica kojom bi se izrazio intenzitet osjećaja koje smo zajedno proživjeli. Tako maleni, postavljali su velika i važna pitanja, iznosili duboka i mudra zapažanja, i uvjerili me kako generacije koje stasaju imaju potencijala da izgrade bolji i ljepši svijet. Treba im samo malo poticaja. Trebaju im priče koje će čuvati i raspirivati onu iskru dobrote i neposrednosti koja živi u svakom dječjem srcu. Trebaju odrasle koji će ih s mnogo ljubavi i vlastitim primjerom poticati i usmjeravati.
Unatoč broju mojih godina (preko pedeset), ponekad mi još znaju spočitnuti da sam idealistična. Kao da je to neka mana koje bi se trebalo osloboditi. Pitam se koji bi uopće bio smisao civilizacije bez ideala kojima stremimo, bez sanjara i idealista koji zamišljaju bolji i pravedniji svijet? Najveća postignuća rijetko se temelje na grandioznim planovima. Mnogo su češće to sitni koraci ustrajnih pojedinaca, takvih koji unose promjenu u svoj mikrokozmos, ne planirajući daleko unaprijed i bez predumišljaja da zadive svijet.
Iako sklona idealizmu, nisam naivna. Znam da će se na većinu te djece stvarnost sručiti poput teškog bremena, prisiljavajući ih da na putu odrastanja savijaju kičmu i priginju glavu, da se bore za osobni probitak i grade karijeru, da se zaokupe vlastitim problemima i od njih stvore svoj centar svijeta. Pritom će ih većina uvjeravati da je to neminovnost, pa čak i znak zrelosti, pečat odraslosti. Bit će među njima (kao što ih uvijek ima) i mali broj buntovnih, nesklonih utabanim stazama i preporučenim obrascima, onih koji svijet oko sebe i dalje promatraju sa čuđenjem u očima i ljepotom u srcu. Oni će odabrati uske i strme staze, ali neće se natjecati kako bi stigli prvi, nego će zastajati i pomagati suputnicima, ohrabrivati malodušne i čekati sporije. Vjerojatno neće postati poznati ni slavni, ali će oko sebe širiti blago i postojano svjetlo empatije, i graditi svijet u kojemu vrijedi živjeti.
Brojne promjene koje su već zahvatile svijet, klimatske i ekonomske, ne obećavaju baš svijetlu budućnost. Da bismo izbjegli mračne scenarije, treba budućim generacijama osvijetliti prave staze i postaviti jasne putokaze. Neće to biti blještave reklame ni napadni plakati, nego nevidljivi putokazi satkani od mnogobrojnih niti malih, ali važnih priča. Kako ne bi prošle neprimijećeno, predano i posvećeno poput nažigača, na njih bacaju svjetlo brižne knjižničarke.
Nada Mihaljević
Nada Mihaljević biografski podaci
Nada Mihaljević rođena je u Zagrebu, odrasla u Donjoj Stubici, a posljednjih trideset godina živi u malom mjestu Kraljev Vrh, podno zagorskih obronaka Medvednice. Od 1998. godine radi u
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Piše dramske forme, te kratke priče i romane za djecu i odrasle. Dosad je objavila devet romana. Povremeno se bavi i scenskim pripovijedanjem.
Dvostruka je dobitnica “Nagrade Grigor Vitez“: za roman “Anđeo plišanih igračaka” za 2013. godinu, i za roman “Putovanje u mjestu” za 2019.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.