Smijemo li vjerovati knjižničnim katalozima?
Knjižnični katalog velikog broja knjižnica u današnje vrijeme dostupan je za pretraživanje uz pomoć interneta, bez potrebe da korisnik dolazi u prostor knjižnice. Ova dostupnost informacija za korisnike knjižničnih usluga nudi dodatnu vrijednost knjižnica koje nisu samo „lokalni“ alat za pristup informacijama, nego su centar znanja i spoznaja. Iako za pristup jedinicama građe u većini slučajeva korisnici i dalje moraju posjetiti konkretnu knjižnicu, pretraživanje knjižničnog kataloga iz udobnosti doma, u bilo koje doba dana štedi vrijeme i omogućava kvalitetno upravljanje resursima. Upravo iz tih razloga važno je izrađivati i održavati knjižnične kataloge u koje se korisnici knjižnica mogu u potpunosti pouzdati.
Knjižnica bez kataloga, u bilo kojem njegovom obliku, niti ne zaslužuje nositi naziv “knjižnica“. Knjižničari su prvi koji imaju korist od kvalitetnih i ažurnih knjižničnih kataloga. Od svakodnevnog posla informatora koji korisnicima daje informacije o dostupnosti građe, do odluka o nabavi ili otpisu građe, knjižnični katalog je polazište za bilo kakvo daljnje postupanje i donošenje odluka. Za korisnike je važno da je knjižnični katalog lako i intuitivno koristiti, ali se oni uvijek mogu pouzdati u pomoć knjižničara, čak ako i sami nisu uspješno pronašli informaciju o građi koju trebaju. Kvalitetno opisana jedinica građe, ne samo šturim bibliografskim zapisom, nego obogaćena klasifikacijskim i predmetnim oznakama, djeluje poput svjetionika koji brodovima pokazuje put. Važnost pouzdanosti kataložnih zapisa dolazi do izražaja kod kompleksnih upita koji traže agregiranje podataka po više kriterija. Upit o ukupnom broju knjiga izdanih određene godine u nekom gradu može djelovati trivijalno, ali će kvaliteta odgovora na to pitanje izravno ovisiti o podatcima zabilježenim u knjižničnom katalogu.
Tijekom izrade kataložnih zapisa može doći do slučajnih ili namjernih grešaka, uzrokovanih velikim brojem različitih faktora. Greške mogu imati veći ili manji utjecaj na ishod informacijskih upita, te ih može biti lakše ili teže uočiti. Zatipci, gramatičke i pravopisne pogreške i slično na prvu mogu djelovati nebitno, a osoba koja na njih upozorava kao zanovijetalo, no svaka ta, pa i najmanja pogreška usporava pretraživanje baze i povećava frustraciju korisnika knjižničnog kataloga. Kada se prilikom izrade kataložnog zapisa za određeno izdanje knjige neispravno unese godina izdanja, prilikom inventarizacije prinova dolazi do nesigurnosti radi li se o drugom izdanju istog izdavača te će pažljiv knjižničar ponovno raditi uvid u originalni primjerak djela (koji u trenutku obrade prinova može biti posuđen), te će se “gubiti“ vrijeme na provjeravanje zapisa. Prilikom ponovljenih izdanja u istoj kalendarskoj godini za iznimno popularno djelo, može doći do dodjeljivanja inventarnih brojeva prinova pogrešnom kataložnom zapisu. Takva greška može ostati sakrivena dugo vremena, te je potrebno uložiti mnogo truda i vremena u njezino ispravljanje. U prilog važnosti ispravih kataložnih zapisa govori i činjenica da se u Republici Hrvatskoj piscima, ilustratorima i prevoditeljima isplaćuju naknade za javnu posudbu. Neispravno zabilježena imena usporavaju i ometaju sakupljanje podataka, a radi se o značajnim financijskim iznosima koji zahtijevaju odgovarajuću razinu odgovornosti.
U Republici Hrvatskoj knjižničarstvo je nadzirana profesija te se još za vrijeme studija budućim knjižničarima uvjetuje stjecanje znanja i vještina potrebnih za kvalitetno obnašanje njihovih budućih profesionalnih dužnosti. Osim znanja iz teorije obrade knjižnične građe, budući knjižničari moraju demonstrirati vještine izrade kvalitetnih kataložnih zapisa i donošenja ispravnih i argumentiranih odluka oko dodjeljivanja klasifikacijskih oznaka građi.
Prvih godinu dana zaposlenja u knjižnici, knjižničari (početnici) rade uz pratnju mentora koji im pomaže u daljnjem brušenju tih vještina. Ovaj pristup važan je kako bi se u samom profesionalnom početku budućim stručnjacima omogućilo da donose profesionalne odluke koje čuvaju dignitet profesije. Važnost mentora nije samo u tome da služi kao nadzor u profesionalnom radu, već da pruži oslonac u prvim susretima s nepoznatim situacijama. Nakon godinu dana rada u struci, knjižničar (početnik) polaže stručni ispit te postaje samostalni knjižničar u kojeg se zajednica može s pravom pouzdati. Pa ipak, tu njegovo učenje ne staje, jer se praksa knjižničarstva neprestano unapređuje.
Kada govorimo o obradi građe, knjižničarima su na raspolaganju uobičajene metode za produbljivanje znanja i moderniziranja praksi u pojedinoj knjižnici. To su različite stručne knjige, časopisi, smjernice i preporuke koje donose profesionalna tijela, okrugli stolovi i stručna predavanja te različiti tipovi edukacija. U novije vrijeme iznimno su popularni webinari i e-tečajevi.
Bez obzira na sve znanje i iskustvo iskusni knjižničar u formalnoj i sadržajnoj obradi građe može pogriješiti, što zbog zamora, što zbog visokih zahtjeva koje pred njega stavlja sam obujam posla. Zbog toga je dobro, gdje je to god moguće, formirati normativne baze kako bi se tipične greške brzo uočile i ispravile. Idealna situacija bila bi ona gdje se tijekom obrade knjižne građe nikada ne bi griješilo ili gdje bi te greške osoba sama brzo uočila i ispravila, idealno prije nego navedeni zapis bude dostupan široj javnosti. Zato se u većim sustavima primjenjuju različiti oblici (samo)kontrole kataložnih zapisa. Postoje situacije kada će pojedinci izvan knjižnice, drugi knjižničari ili korisnici knjižnice, uočiti određene pogreške koje se napravilo tijekom obrade građe. U takvim situacijama važno je reagirati ponizno, asertivno i držati na umu da smo u konačnici svi samo ljudi.
Obrada knjižnične građe je odgovoran zadatak, koji traži ne samo dobro poznavanje kataložnih pravila, pravila klasifikacije i široko opće znanje već i upućenost u postojeće stanje knjižničnog fonda i politiku izgradnje zbirki. Naizgled se može činiti da se radi o intelektualnom radu na traci, ali specifičnosti građe i zajednice korisnika od knjižničara traže da zadatku klasifikacije i predmetizacije pristupi s posebnom vrstom kreativnosti. Radi se o zanimljivom, ali i izazovnom poslu koji nudi intelektualnu satisfakciju. Greške koje se događaju tijekom tog procesa nikako nas ne smiju obeshrabriti, nego upravo suprotno – svaka pronađena i ispravljena pogreška dokaz je da uvijek možemo bolje.
Knjižnica bez kataloga, u bilo kojem njegovom obliku, niti ne zaslužuje nositi naziv “knjižnica“. Knjižničari su prvi koji imaju korist od kvalitetnih i ažurnih knjižničnih kataloga. Od svakodnevnog posla informatora koji korisnicima daje informacije o dostupnosti građe, do odluka o nabavi ili otpisu građe, knjižnični katalog je polazište za bilo kakvo daljnje postupanje i donošenje odluka. Za korisnike je važno da je knjižnični katalog lako i intuitivno koristiti, ali se oni uvijek mogu pouzdati u pomoć knjižničara, čak ako i sami nisu uspješno pronašli informaciju o građi koju trebaju. Kvalitetno opisana jedinica građe, ne samo šturim bibliografskim zapisom, nego obogaćena klasifikacijskim i predmetnim oznakama, djeluje poput svjetionika koji brodovima pokazuje put. Važnost pouzdanosti kataložnih zapisa dolazi do izražaja kod kompleksnih upita koji traže agregiranje podataka po više kriterija. Upit o ukupnom broju knjiga izdanih određene godine u nekom gradu može djelovati trivijalno, ali će kvaliteta odgovora na to pitanje izravno ovisiti o podatcima zabilježenim u knjižničnom katalogu.
Tijekom izrade kataložnih zapisa može doći do slučajnih ili namjernih grešaka, uzrokovanih velikim brojem različitih faktora. Greške mogu imati veći ili manji utjecaj na ishod informacijskih upita, te ih može biti lakše ili teže uočiti. Zatipci, gramatičke i pravopisne pogreške i slično na prvu mogu djelovati nebitno, a osoba koja na njih upozorava kao zanovijetalo, no svaka ta, pa i najmanja pogreška usporava pretraživanje baze i povećava frustraciju korisnika knjižničnog kataloga. Kada se prilikom izrade kataložnog zapisa za određeno izdanje knjige neispravno unese godina izdanja, prilikom inventarizacije prinova dolazi do nesigurnosti radi li se o drugom izdanju istog izdavača te će pažljiv knjižničar ponovno raditi uvid u originalni primjerak djela (koji u trenutku obrade prinova može biti posuđen), te će se “gubiti“ vrijeme na provjeravanje zapisa. Prilikom ponovljenih izdanja u istoj kalendarskoj godini za iznimno popularno djelo, može doći do dodjeljivanja inventarnih brojeva prinova pogrešnom kataložnom zapisu. Takva greška može ostati sakrivena dugo vremena, te je potrebno uložiti mnogo truda i vremena u njezino ispravljanje. U prilog važnosti ispravih kataložnih zapisa govori i činjenica da se u Republici Hrvatskoj piscima, ilustratorima i prevoditeljima isplaćuju naknade za javnu posudbu. Neispravno zabilježena imena usporavaju i ometaju sakupljanje podataka, a radi se o značajnim financijskim iznosima koji zahtijevaju odgovarajuću razinu odgovornosti.
U Republici Hrvatskoj knjižničarstvo je nadzirana profesija te se još za vrijeme studija budućim knjižničarima uvjetuje stjecanje znanja i vještina potrebnih za kvalitetno obnašanje njihovih budućih profesionalnih dužnosti. Osim znanja iz teorije obrade knjižnične građe, budući knjižničari moraju demonstrirati vještine izrade kvalitetnih kataložnih zapisa i donošenja ispravnih i argumentiranih odluka oko dodjeljivanja klasifikacijskih oznaka građi.
Prvih godinu dana zaposlenja u knjižnici, knjižničari (početnici) rade uz pratnju mentora koji im pomaže u daljnjem brušenju tih vještina. Ovaj pristup važan je kako bi se u samom profesionalnom početku budućim stručnjacima omogućilo da donose profesionalne odluke koje čuvaju dignitet profesije. Važnost mentora nije samo u tome da služi kao nadzor u profesionalnom radu, već da pruži oslonac u prvim susretima s nepoznatim situacijama. Nakon godinu dana rada u struci, knjižničar (početnik) polaže stručni ispit te postaje samostalni knjižničar u kojeg se zajednica može s pravom pouzdati. Pa ipak, tu njegovo učenje ne staje, jer se praksa knjižničarstva neprestano unapređuje.
Kada govorimo o obradi građe, knjižničarima su na raspolaganju uobičajene metode za produbljivanje znanja i moderniziranja praksi u pojedinoj knjižnici. To su različite stručne knjige, časopisi, smjernice i preporuke koje donose profesionalna tijela, okrugli stolovi i stručna predavanja te različiti tipovi edukacija. U novije vrijeme iznimno su popularni webinari i e-tečajevi.
Bez obzira na sve znanje i iskustvo iskusni knjižničar u formalnoj i sadržajnoj obradi građe može pogriješiti, što zbog zamora, što zbog visokih zahtjeva koje pred njega stavlja sam obujam posla. Zbog toga je dobro, gdje je to god moguće, formirati normativne baze kako bi se tipične greške brzo uočile i ispravile. Idealna situacija bila bi ona gdje se tijekom obrade knjižne građe nikada ne bi griješilo ili gdje bi te greške osoba sama brzo uočila i ispravila, idealno prije nego navedeni zapis bude dostupan široj javnosti. Zato se u većim sustavima primjenjuju različiti oblici (samo)kontrole kataložnih zapisa. Postoje situacije kada će pojedinci izvan knjižnice, drugi knjižničari ili korisnici knjižnice, uočiti određene pogreške koje se napravilo tijekom obrade građe. U takvim situacijama važno je reagirati ponizno, asertivno i držati na umu da smo u konačnici svi samo ljudi.
Obrada knjižnične građe je odgovoran zadatak, koji traži ne samo dobro poznavanje kataložnih pravila, pravila klasifikacije i široko opće znanje već i upućenost u postojeće stanje knjižničnog fonda i politiku izgradnje zbirki. Naizgled se može činiti da se radi o intelektualnom radu na traci, ali specifičnosti građe i zajednice korisnika od knjižničara traže da zadatku klasifikacije i predmetizacije pristupi s posebnom vrstom kreativnosti. Radi se o zanimljivom, ali i izazovnom poslu koji nudi intelektualnu satisfakciju. Greške koje se događaju tijekom tog procesa nikako nas ne smiju obeshrabriti, nego upravo suprotno – svaka pronađena i ispravljena pogreška dokaz je da uvijek možemo bolje.