Strah od punine
/
“Smješten otprilike dvadeset milja zapadno od Lisabona, Cascais je posljednja stanica na obalnoj željezničkoj liniji koja vodi iz Lisabona. Sa svojim obiljem sunca, okrepljujućeg oceanskog zraka i umirujuće plave vode pitomih plaža, bio je idealno okruženje za promidžbu mentalnog blagostanja“, kaže Richard Zenith u svojoj biografiji Fernanda Pessoe. Dalje navodi da je između 1909. i 1911. Pessoa napisao dvadesetak, uglavnom kratkih odlomaka u kojima je riječ o pacijentu u sanatoriju u Cascaisu koji pati od histerične paranoje i, odjeven u togu, pripovjedaču, posjetitelju osunčanog lječilišta, drži predavanja o bolestima suvremene europske kulture. Ne brine ga društvena nepravda, jer načela slobode, jednakosti i bratstva pripisuje degenerativnom utjecaju kršćanstva a zastupa vrijednosti paganizma, otkriva nam Zenith. No sredinom 2024., tri godine nakon objavljivanja Zenithove biografije otkriven je Pessoin zapis iz istog razdoblja u kojem on piše o vlastitom, čini se izmišljenom nizu javnih, fantazmagoričnih predavanja. Ipak, negirajući taj dobitak na lutriji, stručnjaci za Pessoino djelo utvrdili su da je riječ o krivotvorini, zbog čega nesavladiva bilješka i dalje nije javno dostupna. Planetarno povezani, fanatični ljubitelji Pessoe nisu mogli odoljeti bolnoj znatiželji pa su u rujnu 2024. privatno angažirali stanovitu M. W., koja je, čini se, Philip Marlow u području remote viewinga, mentalnog putovanja na udaljena mjesta, bilo u prostoru, bilo u vremenu. Ona je, premda u životu nije pročitala nijedan Pessoin tekst, uspostavila kontakt s tom zabilješkom i ljubiteljima prenijela tekst koji joj se pojavio u njenoj naizgled nevinoj svijesti. Taj je tekst potom čak objavljen u dark-web časopisu Estudos sobre Pessoa, no stručnjaci su, predvidljivo, ustvrdili da je i ovaj tekst krivotvorina, točnije – krivotvorina krivotvorine. Usprkos tom glasu konvencionalnog razuma, dva stručnjaka nisu isključila mogućnost da je jezgra teksta autentična, premda su mnoge distorzije očite. Ponajprije, stil bilješke nije Pessoin, a i mnoge suvremene referencije potvrđuju da je osoba koja je iz daljine čitala Pessoin tekst istovremeno u taj tekst nesvjesno projicirala mnoge vlastite ideje, sklonosti, vokabulare i neznanje. Ako se stručnjaci ne mogu složiti, možda će obični čitatelji doći do kvalitetnijeg uvida u ovu riznicu neznanja. U krugovima Pessoinih obožavatelja zapis kola pod naslovom “O budućnosti bez sadašnjosti“.
Pakao je rijetka pojava, navodno postoji samo jedan, što je autistični psihodelični poremećaj. Jimi Hendrix je samo jedan, no to ima smisla ako si fanatik. Ali ako je bog samo jedan, to krši samu ideju pop-kulture. Ako si monoteist, nisi samo monopolist, nego ne voliš mitohondrije i citoplazmu. Klasična kultura je pametnija. Nitko ne kaže: Dvořák je samo jedan. Jer Bartok je još jedan Dvořák. Mozart je treći Dvořák. Čak je i Borges neki Dvořák.
Ništa ne znam, i kad uzimam od drugih, ne želim krasti, tražim pomoć jer sam ništa ne mogu učiniti. Ako sam jedina osoba u sobi, mogu samo gledati kroz prozor. Trešnje u daljini su prelijepe, ali to je samo daljina. Ne kradem, nego se spašavam, da bih nekamo išao, a ne samo stajao na mjestu. Ako sebi uskratim ispomoć drugih, slobodno bih mogao ostati na istome mjestu cijeli svoj život. Ipak, zamišljam dron koji leti zrakom, ali i prolazi kroz čvrste predmete. Zamišljam jednog koji leti prema meni i prolazi kroza me, no ne izlazi jer je u meni otkrio nebo, nesavladivu prazninu.
Stalno griješim, i najveći dio vremena radim na tome da ništa ne shvatim i da ne saznam ništa. Sada mi za to i plaćaju. Bavio sam se stvarima o kojima nisam imao pojma, gradnjom čamaca, pletenjem, izradom lukova za strijele, lažnim evanđeljima, Gödelovom besmrtnošću. Uživao sam promašivati, biti u krivu, biti slobodan ne odgovarati za ono što mi se javlja u umu, jednako kao što mnogi drugi ne misle da su odgovorni za ono što im se javlja u snu. Moj privatni vidovnjak, kojem, na preporuku moje strine, oronule židovske crnkinje, odlazim jednom tjedno, tvrdi da moji ortodoksni preci traže da se više posvetim neznanju, da se ne predajem toliko samome sebi i svojim slučajnim osobinama. Javi im da to radim već desetljećima, pa gdje oni žive, rekao sam svom vidovnjaku. Ismijavao sam svoju pamet i svoje obrazovanje, prostor u kojem sam rođen, vlastiti mozak koji mi je svašta slao u svijest i u unutrašnje monologe, koje sam morao trpjeti iz dana u dan. Izvježbao sam se u umijeću nevjerovanja bilo čemu što mislim, što volim, što osjećam i što zastupam. Bile su to za mene samo dječje igračke koji bih rastavljao i ponovo preslagivao, ili ih ostavljao na podu, razdrobljene i nikome potrebne. Ja sam bio sam najudaljeniji dio svog života.
Odnedavno sam za to počeo dobivati novac. Plaćali su mi da predajem ljudima, toj osobitoj biološkoj epizodi, nekad na ulici, ili u restoranima, u knjižnicama a ponekad čak i na fakultetu. Možda je bilo zamišljeno da to bude napredna umjetnička predstava, nisam sposoban to razumjeti. Jedva da sam išta razumio od onoga što su mi rekli.
Kad govorim pred studentima, počnem krvariti, nekad iz nosa, nekad iz uha, ili iz dlana. Ako podignem ruku, krv mi se slijeva niz podlakticu. No ne mogu ne govoriti, to mi je sada posao. Pred studentima koji su napunili dvoranu počinjem govoriti o Kierkegaardu. Kažem im da je tvrdio da nas najveća opasnost, ona od gubitka vlastitog jastva, može zateći toliko tiho i neprimjetno, kao da se ništa nije dogodilo. Nijedan drugi gubitak - ruke, noge, novca, supruge, lonca - ne može proći neprimijećen, no samo se gubitak samoga sebe može dogoditi mimo naše svijesti. No vrijedi i obratno, govorim studentima, nešto o čemu Kierkegaard nije razmišljao, jer svi mi, draga gospodo, jednako neprimjetno stječemo same sebe. Kada se pred nama pojavi neki predmet, ili kada nešto kupimo, to lako zapažamo, no čin javljanja svijesti, i svih njenih sadržaja, nikada ne zapažamo. Sve što se tiče svijesti i nas samih prihvaćamo zdravo za gotovo, nikada ne vodeći računa kako je nastalo ono što u sebi doživljavamo, kao da je to nešto što nema nikakva uzroka. Nitko ne vidi neurone koji stvaraju njegovu svijest, nitko ne vidi uzroke, nego samo posljedice. Nitko ne vidi fake plastic trees, reći ću im jednom.
Okrenut ću se leđima studentima jer ću odjednom osjetiti potrebu zaboraviti ljude, biti sam u šumi, dodirivati vjeverice. Kako bi bilo lijepo biti potok, pomislit ću.
Zatim im kažem da je unutrašnje iskustvo, ili kako se često naziva - privatno, subjektivno iskustvo - nemoguće. Subjektivnost je nemoguća, reći ću im, čistom mentalnom snagom držeći krv u svojoj podlaktici. Čak i ako smo optimistični, i vjerujemo da nitko drugi ne zna što mislimo i osjećamo, barem naš mozak, ta nesvjesna životinja u nama, barem mozak to zna, a svjesno ili nesvjesno, zna to i cijelo naše tijelo, a onda i sve ono s čime je naše tijelo povezano, a to je cijeli, svjesni ili nesvjesni svemir. Cijeli svemir, rekao sam im. Ako je Jimi Hendrix na potpuno nesvjestan način bio svjesno biće, zašto to ne bi bio i Bog? Već je to dovoljno, već je skalpel mozga dovoljan da se prereže naše oko, da se svemir probije i zauvijek uništi našu privatnost. To je problem, domaći problem, poput pite od višanja, s kojim bismo i mogli nekako živjeti jer nam se čini da je i naš mozak naš, privatan, nedostupan drugima, reći ću im uskoro, kad mi liptanje krvi iz podlaktice popusti. No višnje nisu jedino voće, rekao sam im, opasnost je što se mozak može presresti, hakirati, mimo našeg znanja. Najveća opasnost o kojoj bi Kierkegaard trebao brinuti, kad bi samo bio netko drugi a ne on sam, jest da nešto što ni u najmanjoj mjeri nije naše, postupno, na vrhovima tankih krvavih prstiju, potpuno neprimjetno, postaje naše. Nije li to najveća opasnost? Nije li to krv do koljena – da sve naše nikada nije bilo naše? Nakon petnaest tisuća smrti svatko bi shvatio da život nikad nije ni započeo, morat ću im jednoga dana reći.
Svaka je točka moje bijele košulje središte te košulje. Na nekoliko mjesta košulja je iznutra poprskana krvlju, koja izbija iz moje kože poput krvavog znoja.
Počinjem im pričati, ali sporo, jako sporo, govorim kako će se uskoro promijeniti način čitanja. Nećete morati uzeti knjigu u ruke i očima prelaziti preko teksta, rekao sam im, nego će se tekst izravno slati u vaš mozak, pa će vam čin čitanja biti nevidljiv. Odaslani tekst pojavit će vam se u umu kao da je vaš, kao da vam je, kako se uobičajeno kaže, pao na um, poput svake druge vaše misli, rekao sam im, ako se više dobro sjećam.
Reći ću im opet da to znači da subjektivno iskustvo nije subjektivno, da je svaka subjektivnost objektivan događaj, industrijski proizvod, da nam unutrašnjost dolazi izvana, iz daljine, možda i iz najdubljeg svemira.
To znači, govorim im dok stisnutih očiju gledam kako im krv lipti iz očiju, da tom iskustvu mogu pristupiti svi koji su ga proizveli. Čak i ako prihvatimo, poput naivnih ptica, da mozak proizvodi iskustvo, ili ako poput još luđih ptica prihvatimo da naš mozak nije odvojen od svemira, moramo zaključiti da je cijeli svemir uključen u stvaranje našeg unutrašnjeg života. To je pornografija, naša subjektivnost je svemirski porno. Ksenografski delirij, reći ću im jednom, ako ne zaboravim. Proustov kolačić, jecaj s prigušivačem. Na moje zadnje riječi nitko nije reagirao, čak ni trepavicama. Ali djevojka u zadnjem redu lagano se zanjihala, kao da će upravo klonuti. Ponosno sam je gledao, čekajući da i drugi studenti dovoljno iskrvare, pa da krenemo dalje.
Stavit ću ruku ispred čela, da se zaštitim od sunca, iako sunca neće biti, jer će mi trebati ta kretnja. Ta najdublja, nježna obrambena kretnja.
Onda ću im otkriti, zaprepastiti ih priznanjem: Ovo predavanje nije moje. Vidite da ne čitam, vidite da vam govorim, i naivno mislite da, kako se voli reći, govorim iz glave. No zapravo čitam sve što vam govorim, jer misli koje izgovaram nisu moje. Ovaj tu uređaj, vidite ovu kutijicu, taj uređaj bežično šalje tekst ovog predavanja izravno u moj mozak, a meni taj tekst dolazi u um jednako kao što mi na um padaju moje vlastite misli. Ja sam prazan, ja sam negdje drugdje. Mašem vam iz najveće daljine. Iz vama nepojmljive daljine. Nakon što sam im to rekao, iz dlanova mi je potekla krv, i svi su se studenti okupili oko mog sklupčanog tijela, kao da sam ranjeni slon.
Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman, reći ću u jednom presudnom trenutku studentima, potrošili su tijekom snimanja jedne scene u filmu The Master dvadeset kutija cigareta jer nisu mogli odglumiti dijalošku scenu s pušenjem a da u nekom trenutku ne prasnu u smijeh. Kasnija algoritamska analiza otkrila je da ih nije nasmijavala uvijek ista sitnica, nego da su različiti povodi za smijeh stvarali autonomnu, iznimno kompleksnu, nježnu strukturu, za koju u fizici čak postoji ime. No nitko nikad nije otkrio što ih je moglo natjerati da spontano, potpuno slučajno stvore kompleksan vremenski kristal koji se u prirodi javlja samo među ludim atomima iridija, reći ću im.
Zoran Roško
Biografija
Zoran Roško rođen je 1960. godine u Šibeniku. Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima filozofije i komparativne književnosti. Piše eseje, kritike i prozu, bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Objavio je knjigu teorijskih tekstova “Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela” (Naklada MD, 2002.) te romane “Ljepota jede ljude” (Oceanmore, 2011.), “Minus sapiens” (Oceanmore, 2017.) i “Bogart i Seranoga” (Oceanmore, 2020.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora “Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet” (Oceanmore, 2010.). Održava blogove Roškofrenija (roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (zorosko.blogspot.com).
Pakao je rijetka pojava, navodno postoji samo jedan, što je autistični psihodelični poremećaj. Jimi Hendrix je samo jedan, no to ima smisla ako si fanatik. Ali ako je bog samo jedan, to krši samu ideju pop-kulture. Ako si monoteist, nisi samo monopolist, nego ne voliš mitohondrije i citoplazmu. Klasična kultura je pametnija. Nitko ne kaže: Dvořák je samo jedan. Jer Bartok je još jedan Dvořák. Mozart je treći Dvořák. Čak je i Borges neki Dvořák.
Ništa ne znam, i kad uzimam od drugih, ne želim krasti, tražim pomoć jer sam ništa ne mogu učiniti. Ako sam jedina osoba u sobi, mogu samo gledati kroz prozor. Trešnje u daljini su prelijepe, ali to je samo daljina. Ne kradem, nego se spašavam, da bih nekamo išao, a ne samo stajao na mjestu. Ako sebi uskratim ispomoć drugih, slobodno bih mogao ostati na istome mjestu cijeli svoj život. Ipak, zamišljam dron koji leti zrakom, ali i prolazi kroz čvrste predmete. Zamišljam jednog koji leti prema meni i prolazi kroza me, no ne izlazi jer je u meni otkrio nebo, nesavladivu prazninu.
Stalno griješim, i najveći dio vremena radim na tome da ništa ne shvatim i da ne saznam ništa. Sada mi za to i plaćaju. Bavio sam se stvarima o kojima nisam imao pojma, gradnjom čamaca, pletenjem, izradom lukova za strijele, lažnim evanđeljima, Gödelovom besmrtnošću. Uživao sam promašivati, biti u krivu, biti slobodan ne odgovarati za ono što mi se javlja u umu, jednako kao što mnogi drugi ne misle da su odgovorni za ono što im se javlja u snu. Moj privatni vidovnjak, kojem, na preporuku moje strine, oronule židovske crnkinje, odlazim jednom tjedno, tvrdi da moji ortodoksni preci traže da se više posvetim neznanju, da se ne predajem toliko samome sebi i svojim slučajnim osobinama. Javi im da to radim već desetljećima, pa gdje oni žive, rekao sam svom vidovnjaku. Ismijavao sam svoju pamet i svoje obrazovanje, prostor u kojem sam rođen, vlastiti mozak koji mi je svašta slao u svijest i u unutrašnje monologe, koje sam morao trpjeti iz dana u dan. Izvježbao sam se u umijeću nevjerovanja bilo čemu što mislim, što volim, što osjećam i što zastupam. Bile su to za mene samo dječje igračke koji bih rastavljao i ponovo preslagivao, ili ih ostavljao na podu, razdrobljene i nikome potrebne. Ja sam bio sam najudaljeniji dio svog života.
Odnedavno sam za to počeo dobivati novac. Plaćali su mi da predajem ljudima, toj osobitoj biološkoj epizodi, nekad na ulici, ili u restoranima, u knjižnicama a ponekad čak i na fakultetu. Možda je bilo zamišljeno da to bude napredna umjetnička predstava, nisam sposoban to razumjeti. Jedva da sam išta razumio od onoga što su mi rekli.
Kad govorim pred studentima, počnem krvariti, nekad iz nosa, nekad iz uha, ili iz dlana. Ako podignem ruku, krv mi se slijeva niz podlakticu. No ne mogu ne govoriti, to mi je sada posao. Pred studentima koji su napunili dvoranu počinjem govoriti o Kierkegaardu. Kažem im da je tvrdio da nas najveća opasnost, ona od gubitka vlastitog jastva, može zateći toliko tiho i neprimjetno, kao da se ništa nije dogodilo. Nijedan drugi gubitak - ruke, noge, novca, supruge, lonca - ne može proći neprimijećen, no samo se gubitak samoga sebe može dogoditi mimo naše svijesti. No vrijedi i obratno, govorim studentima, nešto o čemu Kierkegaard nije razmišljao, jer svi mi, draga gospodo, jednako neprimjetno stječemo same sebe. Kada se pred nama pojavi neki predmet, ili kada nešto kupimo, to lako zapažamo, no čin javljanja svijesti, i svih njenih sadržaja, nikada ne zapažamo. Sve što se tiče svijesti i nas samih prihvaćamo zdravo za gotovo, nikada ne vodeći računa kako je nastalo ono što u sebi doživljavamo, kao da je to nešto što nema nikakva uzroka. Nitko ne vidi neurone koji stvaraju njegovu svijest, nitko ne vidi uzroke, nego samo posljedice. Nitko ne vidi fake plastic trees, reći ću im jednom.
Okrenut ću se leđima studentima jer ću odjednom osjetiti potrebu zaboraviti ljude, biti sam u šumi, dodirivati vjeverice. Kako bi bilo lijepo biti potok, pomislit ću.
Zatim im kažem da je unutrašnje iskustvo, ili kako se često naziva - privatno, subjektivno iskustvo - nemoguće. Subjektivnost je nemoguća, reći ću im, čistom mentalnom snagom držeći krv u svojoj podlaktici. Čak i ako smo optimistični, i vjerujemo da nitko drugi ne zna što mislimo i osjećamo, barem naš mozak, ta nesvjesna životinja u nama, barem mozak to zna, a svjesno ili nesvjesno, zna to i cijelo naše tijelo, a onda i sve ono s čime je naše tijelo povezano, a to je cijeli, svjesni ili nesvjesni svemir. Cijeli svemir, rekao sam im. Ako je Jimi Hendrix na potpuno nesvjestan način bio svjesno biće, zašto to ne bi bio i Bog? Već je to dovoljno, već je skalpel mozga dovoljan da se prereže naše oko, da se svemir probije i zauvijek uništi našu privatnost. To je problem, domaći problem, poput pite od višanja, s kojim bismo i mogli nekako živjeti jer nam se čini da je i naš mozak naš, privatan, nedostupan drugima, reći ću im uskoro, kad mi liptanje krvi iz podlaktice popusti. No višnje nisu jedino voće, rekao sam im, opasnost je što se mozak može presresti, hakirati, mimo našeg znanja. Najveća opasnost o kojoj bi Kierkegaard trebao brinuti, kad bi samo bio netko drugi a ne on sam, jest da nešto što ni u najmanjoj mjeri nije naše, postupno, na vrhovima tankih krvavih prstiju, potpuno neprimjetno, postaje naše. Nije li to najveća opasnost? Nije li to krv do koljena – da sve naše nikada nije bilo naše? Nakon petnaest tisuća smrti svatko bi shvatio da život nikad nije ni započeo, morat ću im jednoga dana reći.
Svaka je točka moje bijele košulje središte te košulje. Na nekoliko mjesta košulja je iznutra poprskana krvlju, koja izbija iz moje kože poput krvavog znoja.
Počinjem im pričati, ali sporo, jako sporo, govorim kako će se uskoro promijeniti način čitanja. Nećete morati uzeti knjigu u ruke i očima prelaziti preko teksta, rekao sam im, nego će se tekst izravno slati u vaš mozak, pa će vam čin čitanja biti nevidljiv. Odaslani tekst pojavit će vam se u umu kao da je vaš, kao da vam je, kako se uobičajeno kaže, pao na um, poput svake druge vaše misli, rekao sam im, ako se više dobro sjećam.
Reći ću im opet da to znači da subjektivno iskustvo nije subjektivno, da je svaka subjektivnost objektivan događaj, industrijski proizvod, da nam unutrašnjost dolazi izvana, iz daljine, možda i iz najdubljeg svemira.
To znači, govorim im dok stisnutih očiju gledam kako im krv lipti iz očiju, da tom iskustvu mogu pristupiti svi koji su ga proizveli. Čak i ako prihvatimo, poput naivnih ptica, da mozak proizvodi iskustvo, ili ako poput još luđih ptica prihvatimo da naš mozak nije odvojen od svemira, moramo zaključiti da je cijeli svemir uključen u stvaranje našeg unutrašnjeg života. To je pornografija, naša subjektivnost je svemirski porno. Ksenografski delirij, reći ću im jednom, ako ne zaboravim. Proustov kolačić, jecaj s prigušivačem. Na moje zadnje riječi nitko nije reagirao, čak ni trepavicama. Ali djevojka u zadnjem redu lagano se zanjihala, kao da će upravo klonuti. Ponosno sam je gledao, čekajući da i drugi studenti dovoljno iskrvare, pa da krenemo dalje.
Stavit ću ruku ispred čela, da se zaštitim od sunca, iako sunca neće biti, jer će mi trebati ta kretnja. Ta najdublja, nježna obrambena kretnja.
Onda ću im otkriti, zaprepastiti ih priznanjem: Ovo predavanje nije moje. Vidite da ne čitam, vidite da vam govorim, i naivno mislite da, kako se voli reći, govorim iz glave. No zapravo čitam sve što vam govorim, jer misli koje izgovaram nisu moje. Ovaj tu uređaj, vidite ovu kutijicu, taj uređaj bežično šalje tekst ovog predavanja izravno u moj mozak, a meni taj tekst dolazi u um jednako kao što mi na um padaju moje vlastite misli. Ja sam prazan, ja sam negdje drugdje. Mašem vam iz najveće daljine. Iz vama nepojmljive daljine. Nakon što sam im to rekao, iz dlanova mi je potekla krv, i svi su se studenti okupili oko mog sklupčanog tijela, kao da sam ranjeni slon.
Joaquin Phoenix i Philip Seymour Hoffman, reći ću u jednom presudnom trenutku studentima, potrošili su tijekom snimanja jedne scene u filmu The Master dvadeset kutija cigareta jer nisu mogli odglumiti dijalošku scenu s pušenjem a da u nekom trenutku ne prasnu u smijeh. Kasnija algoritamska analiza otkrila je da ih nije nasmijavala uvijek ista sitnica, nego da su različiti povodi za smijeh stvarali autonomnu, iznimno kompleksnu, nježnu strukturu, za koju u fizici čak postoji ime. No nitko nikad nije otkrio što ih je moglo natjerati da spontano, potpuno slučajno stvore kompleksan vremenski kristal koji se u prirodi javlja samo među ludim atomima iridija, reći ću im.
Zoran Roško
Biografija
Zoran Roško rođen je 1960. godine u Šibeniku. Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima filozofije i komparativne književnosti. Piše eseje, kritike i prozu, bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Objavio je knjigu teorijskih tekstova “Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela” (Naklada MD, 2002.) te romane “Ljepota jede ljude” (Oceanmore, 2011.), “Minus sapiens” (Oceanmore, 2017.) i “Bogart i Seranoga” (Oceanmore, 2020.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora “Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet” (Oceanmore, 2010.). Održava blogove Roškofrenija (roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (zorosko.blogspot.com).