Kratka povijest ex librisa
U današnje je vrijeme gotovo svima omogućen lak i brz pristup knjigama, bilo da je riječ o kupnji ili posudbi. Velik je broj knjižara i trgovina u kojima se prodaju knjige, a knjižnice se nalaze u gotovo svakom gradu i školi. Nekoć je situacija ipak bila drugačija. Kupnja knjiga predstavljala je i odražavala društveni, ekonomski, ali i kulturni status njenog kupca, odnosno vlasnika, te joj se samim time i pridavalo puno dublje značenje nego danas.
Iz tog su razloga vlasnici knjiga osjetili potrebu da označe i zaštite primjerke koje posjeduju. Svoje ime i prezime rukom su pisali, pečatom označavali ili na naljepnicu tiskali i lijepili na unutrašnjoj ili vanjskoj strani korica ili na naslovnoj stranici knjige. Osim imena i prezimena, oznake su uglavnom sadržavale i latinski natpis ex libris, što u prijevodu znači “iz knjiga”. Upravo se zbog toga takve oznake vlasništva nad knjigom u literaturi nazivaju ex librisima. Nemali broj ex librisa sadržavao je inicijale, obiteljski grb, portret vlasnika ili kakve druge, za vlasnika značajne, crteže koje su izrađivali vješti umjetnici i grafičari. Kao što se iz već napisanog može zaključiti, osnovna zadaća takve oznake stavljene ili otisnute na knjigu bila je zaštita knjige od otuđenja, nemarnog korištenja prilikom posudbe drugoj osobi ili gubitka knjige.
Osim što ovakve oznake pružaju svojevrsnu zaštitu knjige i daju jasnu informaciju o tome tko je njen vlasnik, odnosno dokaz su provenijencije, ex librisi nam neposredno nude i informacije o društvenom statusu vlasnika, njegovim shvaćanjima, hobijima, kao i o povijesnim, kulturnim i društvenim prilikama vremena u kojem je vlasnik živio te imaju i umjetničku crtu – ukrašavaju knjigu. Njihova važnost leži i u tome da svjedoče o postojanju brojnih privatnih i javnih knjižnica koje su tijekom povijesti bile pogođene krađama, ratovima, prirodnim nepogodama, a za koje se zna upravo radi njih. Samim time ex librisi, osim knjižničarima, mogu biti vrlo zanimljivi i brojnim povjesničarima, istraživačima, bibliofilima i kolekcionarima, a zbog svoje (često) umjetničke forme i umjetnicima. Upravo je dijalog s raznim područjima, unutar kojih je ova tema zanimljiva (knjižničarstvo, povijest, umjetnost, grafička industrija, tiskarstvo), važan za daljnje proučavanje i stvaranje znanstvene produkcije na ovu temu.
U Europi se prvi ex librisi pojavljuju u srednjem vijeku, najčešće u obliku imena vlasnika pisanog rukom, a uglavnom su pripadali knjižnicama u samostanima i bili označavani natpisom ex bibliotheca (“iz biblioteke”). Izumom tiskarstva, a kasnije i snažnijim razvojem tehnologije, počele su se koristiti i različite tehnike tiskanja, poput drvoreza, bakroreza, bakropisa, litografije, akvatinte, fototipije, ofseta.
Drvorezi su najraniji tiskani primjeri ex librisa, a pojavljuju se u 15. stoljeću u Njemačkoj. Jedan od najpoznatijih ex librisa iz tog stoljeća je onaj izrađen za njemačkog svećenika Johannesa Knabenberga čiji je nadimak bio Igler. Na tom drvorezu prikazan je jež koji grize cvijet na livadi. Iznad njega stoji natpis “Hans Igler das dich ein Igel kuss“, što se može prevesti kao “Hans Igler, da te (neka te) jež poljubi“. Takav natpis služi čitatelju kao svojevrsno upozorenje – zaštitna uloga ex librisa, ali isto tako predstavlja i primjer humora – daje nam informaciju o (mogućem) Knabenbergovu karakteru.
U 16. se stoljeću, zbog razvoja tipografskih tehnika i tiskarstva, a sukladno tome i sve većeg umnožavanja knjiga, ex librisi počinju češće koristiti. Upravo iz tog razdoblja potječe najstariji datirani ex libris koji je izradio Albrecht Dürer 1516. godine. Za Hrvatsku je također značajno ovo stoljeće jer se tada i u Dalmaciji pojavljuju prvi ex librisi koji svjedoče o pismenosti i učenosti ljudi našega područja. Kao najstariji ex libris u Hrvatskoj navodi se onaj izrađen za Đuru Đurkovića, otisnut na drvorezu.
U 17. stoljeću ex librisi se počinju sve više izrađivati za crkve, samostane i svećenstvo te plemićke obitelji, stoga ne čudi da su motivi na takvim oznakama vrlo često bili religiozne tematike, uz sve brojnije opise i analogije. U tom razdoblju počinje i širenje ex librisa u središnjoj Hrvatskoj zbog plemićkih obitelji (poput obitelji Drašković, Zrinski i Frankopan) koje su posjedovale bogate i vrijedne knjižnice i na ovaj ih način nastojale zaštititi.
U 18. stoljeću veliki broj ex librisa postaje sve jednostavniji (kao na samim početcima) te se na običnoj kartici, naljepnici, uglavnom nalazi tiskano samo ime i prezime vlasnika knjige, uz podatak o zanimanju. S vremenom, od 19. stoljeća, funkcija ex librisa se mijenja. Više ne bivaju samo oznakama vlasništva, već postaju originalna umjetnička djela (sitna grafika) i predmet razmjene.
Upravo zbog toga, sredinom 20. stoljeća počinju se pojavljivati prva društva i kongresi koji se bave proučavanjem, razmjenom i promicanjem interesa za ex librise. U Hamburgu je tako, tijekom Međunarodnog kongresa ex librisa, održanog 1966. godine, osnovana međunarodna organizacija naziva Federation International des Societes d’Amateurs d’Ex Libris (FISAE) kojoj je glavni zadatak bio okupiti nacionalne udruge koje su se bavile ex librisima kako bi se ostvarila bolja promocija i podrška u njihovom djelovanju. Organizacija djeluje i danas, a kroz svoj bilten, koji redovito objavljuje, nudi mogućnost da se šire mase upoznaju i zainteresiraju za ove male umjetnine.
U današnje se vrijeme, zbog mogućnosti brze, lake narudžbe (u nekoliko klikova mišem), personalizacije i povoljnog tiskanja, uvelike smanjila vrijednost ex librisa, a njihova se glavna uloga (zaštita knjige) izgubila. No, među pojedinim grupama i dalje ostaje želja i volja da se o ex librisima priča, da se organiziraju izložbe, razmjene, pišu osvrti ili članci koji će, možda, u nekome pobuditi želju da se o ovim malim, ali zanimljivim oznakama, njihovim vlasnicima i umjetnicima koji su ih izrađivali, sazna nešto više.
Iz tog su razloga vlasnici knjiga osjetili potrebu da označe i zaštite primjerke koje posjeduju. Svoje ime i prezime rukom su pisali, pečatom označavali ili na naljepnicu tiskali i lijepili na unutrašnjoj ili vanjskoj strani korica ili na naslovnoj stranici knjige. Osim imena i prezimena, oznake su uglavnom sadržavale i latinski natpis ex libris, što u prijevodu znači “iz knjiga”. Upravo se zbog toga takve oznake vlasništva nad knjigom u literaturi nazivaju ex librisima. Nemali broj ex librisa sadržavao je inicijale, obiteljski grb, portret vlasnika ili kakve druge, za vlasnika značajne, crteže koje su izrađivali vješti umjetnici i grafičari. Kao što se iz već napisanog može zaključiti, osnovna zadaća takve oznake stavljene ili otisnute na knjigu bila je zaštita knjige od otuđenja, nemarnog korištenja prilikom posudbe drugoj osobi ili gubitka knjige.
Osim što ovakve oznake pružaju svojevrsnu zaštitu knjige i daju jasnu informaciju o tome tko je njen vlasnik, odnosno dokaz su provenijencije, ex librisi nam neposredno nude i informacije o društvenom statusu vlasnika, njegovim shvaćanjima, hobijima, kao i o povijesnim, kulturnim i društvenim prilikama vremena u kojem je vlasnik živio te imaju i umjetničku crtu – ukrašavaju knjigu. Njihova važnost leži i u tome da svjedoče o postojanju brojnih privatnih i javnih knjižnica koje su tijekom povijesti bile pogođene krađama, ratovima, prirodnim nepogodama, a za koje se zna upravo radi njih. Samim time ex librisi, osim knjižničarima, mogu biti vrlo zanimljivi i brojnim povjesničarima, istraživačima, bibliofilima i kolekcionarima, a zbog svoje (često) umjetničke forme i umjetnicima. Upravo je dijalog s raznim područjima, unutar kojih je ova tema zanimljiva (knjižničarstvo, povijest, umjetnost, grafička industrija, tiskarstvo), važan za daljnje proučavanje i stvaranje znanstvene produkcije na ovu temu.
U Europi se prvi ex librisi pojavljuju u srednjem vijeku, najčešće u obliku imena vlasnika pisanog rukom, a uglavnom su pripadali knjižnicama u samostanima i bili označavani natpisom ex bibliotheca (“iz biblioteke”). Izumom tiskarstva, a kasnije i snažnijim razvojem tehnologije, počele su se koristiti i različite tehnike tiskanja, poput drvoreza, bakroreza, bakropisa, litografije, akvatinte, fototipije, ofseta.
Drvorezi su najraniji tiskani primjeri ex librisa, a pojavljuju se u 15. stoljeću u Njemačkoj. Jedan od najpoznatijih ex librisa iz tog stoljeća je onaj izrađen za njemačkog svećenika Johannesa Knabenberga čiji je nadimak bio Igler. Na tom drvorezu prikazan je jež koji grize cvijet na livadi. Iznad njega stoji natpis “Hans Igler das dich ein Igel kuss“, što se može prevesti kao “Hans Igler, da te (neka te) jež poljubi“. Takav natpis služi čitatelju kao svojevrsno upozorenje – zaštitna uloga ex librisa, ali isto tako predstavlja i primjer humora – daje nam informaciju o (mogućem) Knabenbergovu karakteru.
U 16. se stoljeću, zbog razvoja tipografskih tehnika i tiskarstva, a sukladno tome i sve većeg umnožavanja knjiga, ex librisi počinju češće koristiti. Upravo iz tog razdoblja potječe najstariji datirani ex libris koji je izradio Albrecht Dürer 1516. godine. Za Hrvatsku je također značajno ovo stoljeće jer se tada i u Dalmaciji pojavljuju prvi ex librisi koji svjedoče o pismenosti i učenosti ljudi našega područja. Kao najstariji ex libris u Hrvatskoj navodi se onaj izrađen za Đuru Đurkovića, otisnut na drvorezu.
U 17. stoljeću ex librisi se počinju sve više izrađivati za crkve, samostane i svećenstvo te plemićke obitelji, stoga ne čudi da su motivi na takvim oznakama vrlo često bili religiozne tematike, uz sve brojnije opise i analogije. U tom razdoblju počinje i širenje ex librisa u središnjoj Hrvatskoj zbog plemićkih obitelji (poput obitelji Drašković, Zrinski i Frankopan) koje su posjedovale bogate i vrijedne knjižnice i na ovaj ih način nastojale zaštititi.
U 18. stoljeću veliki broj ex librisa postaje sve jednostavniji (kao na samim početcima) te se na običnoj kartici, naljepnici, uglavnom nalazi tiskano samo ime i prezime vlasnika knjige, uz podatak o zanimanju. S vremenom, od 19. stoljeća, funkcija ex librisa se mijenja. Više ne bivaju samo oznakama vlasništva, već postaju originalna umjetnička djela (sitna grafika) i predmet razmjene.
Upravo zbog toga, sredinom 20. stoljeća počinju se pojavljivati prva društva i kongresi koji se bave proučavanjem, razmjenom i promicanjem interesa za ex librise. U Hamburgu je tako, tijekom Međunarodnog kongresa ex librisa, održanog 1966. godine, osnovana međunarodna organizacija naziva Federation International des Societes d’Amateurs d’Ex Libris (FISAE) kojoj je glavni zadatak bio okupiti nacionalne udruge koje su se bavile ex librisima kako bi se ostvarila bolja promocija i podrška u njihovom djelovanju. Organizacija djeluje i danas, a kroz svoj bilten, koji redovito objavljuje, nudi mogućnost da se šire mase upoznaju i zainteresiraju za ove male umjetnine.
U današnje se vrijeme, zbog mogućnosti brze, lake narudžbe (u nekoliko klikova mišem), personalizacije i povoljnog tiskanja, uvelike smanjila vrijednost ex librisa, a njihova se glavna uloga (zaštita knjige) izgubila. No, među pojedinim grupama i dalje ostaje želja i volja da se o ex librisima priča, da se organiziraju izložbe, razmjene, pišu osvrti ili članci koji će, možda, u nekome pobuditi želju da se o ovim malim, ali zanimljivim oznakama, njihovim vlasnicima i umjetnicima koji su ih izrađivali, sazna nešto više.