Ex libris krajem 19. stoljeća do 30-ih godina 20. stoljeća, uz osvrt na hrvatski ex libris
Ljudska civilizacija od samih početaka stvaranja materijalne i duhovne kulture težila je smislu za lijepo. Taj isti poriv za estetikom prenio se i na knjigu. Ex libris, kao pravi ukras na knjizi, ukazuje ponajprije na vlasnika knjige, na njegova likovna i filozofska shvaćanja, njegovu duhovnost i smisao za estetiku. Iz ex librisa očituje se i kulturni krug kretanja vlasnika knjige, njegovi doticaji s umjetnicima koji su izrađivali vinjete i ex librise.
Ex librise ne možemo promatrati kao izdvojene dijelove unutar knjige, već uz specijalnu (ponekad čak i pretjeranu) cjelokupnu vanjsku i unutarnju opremu knjiga koja će kroz stoljeća poprimati uvijek nove oblike i stremljenja, a kulminaciju doživjeti pojavom secesije kada knjiga postaje predmet estetskog oblikovanja – ona mora biti uporabljiva i privlačna.
Glavna odrednica za ex librise jest razvoj tiskarstva i tipografskih tehnika: od drvoreza, bakropisa, bakroreza, litografije, linoreza, akvatinte, pa sve do suvremenih tehnika knjigotiska i offseta.
Umjetničkom tehnikom pri izradi ex librisa nazivamo onu koju umjetnik grafičar sam izvodi u drvu ili metalu, čime ploča postaje originalom. Iz takve ploče mogu se tiskati po autoru potpisane grafike na papir. Litografija je bila savršena tehnika za izradu ex librisa s kraja 19. stoljeća do prva tri desetljeća 20. stoljeća.
I u današnje vrijeme istinski bibliofili teško se prilagođavaju suvremenim metodama te ostaju vjerni i cijene tradicionalan način izrade ex librisa: sitna grafika otisnuta s originalnih ploča koja poštuje oblik minijature, male genre scene, a koja se savršeno uklapa u format knjige. U hrvatskom razdoblju secesije dolazi do promjena na području vizualnog oblikovanja tiskanih grafika. U Zagrebu se otvaraju velika litografska poduzeća Vladimira Rožankowskog i Rudolfa Mosingera.
Važnost u pojavi novih mogućnosti u oblicima ex librisa krajem 19. stoljeća ima pojava novog stila – secesije. Hrvatski umjetnici, studiravši u metropolama srednje Europe, u domovinu su prenijeli nova strujanja u umjetnosti.
Najjednostavnije za određivanje tipologije secesije, a što će biti važno i u razmatranju secesijskih ex librisa, jest ista tipološka kvalifikacija: ornament, valovita “s“ linija, plošnost, stilizirani florealni i geometrijski motivi.
Tvorbe grafičkog dizajna u tom razdoblju za ex librise će dati posve novu dimenziju: ploha i linija, odsustvo dubine i slovo. Pri tome je polazna pretpostavka da za secesiju prazna ploha nikada nije prazna, ona se naprosto guši u svojem horror vacui, u svojem motivu. Jedini stručni periodik toga doba je “Gutenberg” koji je izlazio između 1910. i 1914. godine u Zagrebu u izdanju Hrvatskog tipografskog društva. Časopis je na visokoj razini pokazao suvremenu tipografiju. Primjeri iz “Gutenberga”, što ih redovito donosi u posebnim prilozima, pokazuju da je naša tipografija brzo reagirala na suvremeni grafički dizajn.
Ništa se ne prepušta izoliranosti motiva, pa tako i ex librisi žive povezano s ostalim dijelovima knjige. Tu bečku originalnost na naše prostore donosi Tomislav Krizman koji u tipografski dizajn ex librisa dodatno ugrađuje naše narodne motive.
Stil koji je slici oduzeo dubinu te utkao život bogatstvu dvodimenzionalne forme i profinjenosti dao je mogućnost idealnog spajanja slike i teksta. Na taj se način uspostavila učinkovita vizualna komunikacija i podatak o vlasniku knjige.
Secesija podjednako zahvaća književnost i likovne umjetnosti te će iz te prožetosti proizaći nova knjiga, oblikovno i sadržajno drugačija od dotadašnje. Važnost rađanja forme knjige može se zahvaliti tiskarskim i tipografskim radnicima, knjigovežama i litografima. Štoviše, upravo su se među koricama knjiga nalazila brojna remek-djela stilske imaginacije. Kao posljedica afirmiranosti zvučnih imena umjetnika pri izradi sitne grafike, dolazi do promjene svrhe njene izrade: ne da bude nalijepljen u knjigu kao oznaka vlasništva, već da postane umjetničko djelo. Izbor motiva, osim florealnog, ovisi i o umjetnikovoj domišljatosti. U tom smislu imamo teme koje zadovoljavaju poglede na život naručitelja, motive prepoznatljive za doba belle epoque: oku ugodni izazovni mladenački likovi valovitih oblika u harmoniji s prirodom u kojoj se nalaze. Obično je to lik mlade žene – alegorija prirode u prikazu Proljeća, s cvijećem u kosi ili u rukama, često i sa simbolom mudrosti, sovom, koja je također čest motiv secesijskog ex librisa.
Do promjene stila doći će između dva rata, obilježenog kao art déco, te će se i motivi na ex librisima promijeniti jer će se i u sitnoj grafici pratiti kretanja avangardne likovne umjetnosti (ekspresionizam, dadaizam, magični realizam itd.).
Ono što će promijeniti ljudski lik unutar ex librisa s odmakom razdoblja secesije jest robustan i pojednostavljen oblik tijela, izražene muskulature, bez prvotne secesijske linijske elegancije i izduženosti. Dubinu prikaza ex librisa naročito daje boja – kontrast crne i bijele boje na drvoreznim naljepnicama. Osim kontrasta u crnoj i bijeloj boji, krug boja kojima se služe umjetnici veoma je sužen: to su tercijarne boje, gotovo akvarelno nježni tonovi ružičasto-smeđe, maslinasto zelene, blijedo crveno-ružičaste, plavo-sive i oker boje.
Ako se fokusiramo na karakter dizajna slova u ex librisu, primjećuje se da je slovo područje eksperimentiranja oblikom, a česta je i odsutnost u čitljivosti. Slova imena i prezimena vlasnika i njegova titula postaju nestalna, promjenjiva, česte su i različite vrste slova. Slovo ima određene točke napetosti (zaobljenost, stanjenje, izlomljenost, razmaci…) čime se stvara igra dubine prostornosti naljepnice. Tipografija pruža mnoge mogućnosti rada ritmičkim vrijednostima: okrugle i šiljate forme, simetrije i asimetrije.
Razdoblje procvata hrvatskog ex librisa vezano je za umjetnike koji su radili i na opremanju knjiga: Milan Sunko, Menci Clement Crnčić, Mirko Rački, Ivan Tišov, Tomislav Krizman i polaznice njegove privatne umjetničke škole (Nasta Rojc, Anka Krizman, Vjera Bojničić, i dr.), Ljubo Babić, Zoe Borelli Vranska, Vladimir Kirin, Milenko Gjurić, Ivan Roch, Sergije Glumac, Dragutin Renarić, Otto Antonini i dr.
Od navedenih umjetnika – ekslibrista valja nešto više reći o Tomislavu Krizmanu (1882. – 1955.) i Ljubi Babiću (1890. – 1974.). Tomislav Krizman učio je grafiku kod našeg prvog školovanog grafičara M. Cl. Crnčića te je pod njegovim utjecajem svoje sitne grafike i vinjete izrađivao u hrvatskim secesijskim časopisima “Život” i “Vijenac”. Majstorstvo izvedbe, preciznost oblikovanja detalja i posebna ugođajnost cjeline te iznad svega karakterističan potez daju svakoj njegovoj naljepnici autorski pečat. Razvijanjem secesijske dekorativne linearnosti s prizvucima metafizičkog, Krizman je dao pun dignitet sitnoj grafici i otvorio puteve za njihov plodan razvoj, kombiniranjem secesionističke i narodne ornamentike. Ljubo Babić ostvario je desetak lijepih primjeraka za svoju knjižnicu, od kojih je onaj s njegovim autoportretom najprepoznatljiviji, izveden majstorski savršeno, uzorak kojemu su se teško mogli približiti čak i oni umjetnici koji su se i više od Babića angažirali u toj vrsti grafike.
Ex librisi Naste Rojc (1883. – 1964.) odišu njezinim shvaćanjima grafike kao intimističkog zapisa. Upravo ta Nastina težnja spiritualnoj umjetnosti vidljiva je u tugaljivim i simbolističkim (i pomalo zastrašujućim) grafičkim izvedbama.
Najupečatljiviji ex librisi 20-ih godina svakako pripadaju našem vrsnom grafičaru i možda najpoznatijem ekslibristu na ovim prostorima, Milenku Gjuriću (1894. – 1945.). Iako je crno-bijela drvorezna umjetnost, kojom se Gjurić uglavnom bavio, prošla mnoge promjene od 17. stoljeća, Gjurić je staru tehniku drvoreza preobrazio u nove, apstraktne forme na svojim sitnim grafikama.
Treba spomenuti najvažniju od svih izložbi na temu ex librisa, “Prvu izložbu slavenskih ex librisa” u Zagrebu 1929. godine. Osim bogatih izložbi, za procvat ekslibristike na hrvatskim su prostorima zaslužni časopisi “Grafička revija”, “Umjetnost” i “Vitezović”.
Ex librise ne možemo promatrati kao izdvojene dijelove unutar knjige, već uz specijalnu (ponekad čak i pretjeranu) cjelokupnu vanjsku i unutarnju opremu knjiga koja će kroz stoljeća poprimati uvijek nove oblike i stremljenja, a kulminaciju doživjeti pojavom secesije kada knjiga postaje predmet estetskog oblikovanja – ona mora biti uporabljiva i privlačna.
Glavna odrednica za ex librise jest razvoj tiskarstva i tipografskih tehnika: od drvoreza, bakropisa, bakroreza, litografije, linoreza, akvatinte, pa sve do suvremenih tehnika knjigotiska i offseta.
Umjetničkom tehnikom pri izradi ex librisa nazivamo onu koju umjetnik grafičar sam izvodi u drvu ili metalu, čime ploča postaje originalom. Iz takve ploče mogu se tiskati po autoru potpisane grafike na papir. Litografija je bila savršena tehnika za izradu ex librisa s kraja 19. stoljeća do prva tri desetljeća 20. stoljeća.
I u današnje vrijeme istinski bibliofili teško se prilagođavaju suvremenim metodama te ostaju vjerni i cijene tradicionalan način izrade ex librisa: sitna grafika otisnuta s originalnih ploča koja poštuje oblik minijature, male genre scene, a koja se savršeno uklapa u format knjige. U hrvatskom razdoblju secesije dolazi do promjena na području vizualnog oblikovanja tiskanih grafika. U Zagrebu se otvaraju velika litografska poduzeća Vladimira Rožankowskog i Rudolfa Mosingera.
Važnost u pojavi novih mogućnosti u oblicima ex librisa krajem 19. stoljeća ima pojava novog stila – secesije. Hrvatski umjetnici, studiravši u metropolama srednje Europe, u domovinu su prenijeli nova strujanja u umjetnosti.
Najjednostavnije za određivanje tipologije secesije, a što će biti važno i u razmatranju secesijskih ex librisa, jest ista tipološka kvalifikacija: ornament, valovita “s“ linija, plošnost, stilizirani florealni i geometrijski motivi.
Tvorbe grafičkog dizajna u tom razdoblju za ex librise će dati posve novu dimenziju: ploha i linija, odsustvo dubine i slovo. Pri tome je polazna pretpostavka da za secesiju prazna ploha nikada nije prazna, ona se naprosto guši u svojem horror vacui, u svojem motivu. Jedini stručni periodik toga doba je “Gutenberg” koji je izlazio između 1910. i 1914. godine u Zagrebu u izdanju Hrvatskog tipografskog društva. Časopis je na visokoj razini pokazao suvremenu tipografiju. Primjeri iz “Gutenberga”, što ih redovito donosi u posebnim prilozima, pokazuju da je naša tipografija brzo reagirala na suvremeni grafički dizajn.
Ništa se ne prepušta izoliranosti motiva, pa tako i ex librisi žive povezano s ostalim dijelovima knjige. Tu bečku originalnost na naše prostore donosi Tomislav Krizman koji u tipografski dizajn ex librisa dodatno ugrađuje naše narodne motive.
Stil koji je slici oduzeo dubinu te utkao život bogatstvu dvodimenzionalne forme i profinjenosti dao je mogućnost idealnog spajanja slike i teksta. Na taj se način uspostavila učinkovita vizualna komunikacija i podatak o vlasniku knjige.
Secesija podjednako zahvaća književnost i likovne umjetnosti te će iz te prožetosti proizaći nova knjiga, oblikovno i sadržajno drugačija od dotadašnje. Važnost rađanja forme knjige može se zahvaliti tiskarskim i tipografskim radnicima, knjigovežama i litografima. Štoviše, upravo su se među koricama knjiga nalazila brojna remek-djela stilske imaginacije. Kao posljedica afirmiranosti zvučnih imena umjetnika pri izradi sitne grafike, dolazi do promjene svrhe njene izrade: ne da bude nalijepljen u knjigu kao oznaka vlasništva, već da postane umjetničko djelo. Izbor motiva, osim florealnog, ovisi i o umjetnikovoj domišljatosti. U tom smislu imamo teme koje zadovoljavaju poglede na život naručitelja, motive prepoznatljive za doba belle epoque: oku ugodni izazovni mladenački likovi valovitih oblika u harmoniji s prirodom u kojoj se nalaze. Obično je to lik mlade žene – alegorija prirode u prikazu Proljeća, s cvijećem u kosi ili u rukama, često i sa simbolom mudrosti, sovom, koja je također čest motiv secesijskog ex librisa.
Wilim Müncher, ex libris Josipa Hofmana, gravura u cinku, početak 20. st.
Do promjene stila doći će između dva rata, obilježenog kao art déco, te će se i motivi na ex librisima promijeniti jer će se i u sitnoj grafici pratiti kretanja avangardne likovne umjetnosti (ekspresionizam, dadaizam, magični realizam itd.).
Josip Seissel, ex libris Plavšića, akvarel kolaž, 1924.
Ono što će promijeniti ljudski lik unutar ex librisa s odmakom razdoblja secesije jest robustan i pojednostavljen oblik tijela, izražene muskulature, bez prvotne secesijske linijske elegancije i izduženosti. Dubinu prikaza ex librisa naročito daje boja – kontrast crne i bijele boje na drvoreznim naljepnicama. Osim kontrasta u crnoj i bijeloj boji, krug boja kojima se služe umjetnici veoma je sužen: to su tercijarne boje, gotovo akvarelno nježni tonovi ružičasto-smeđe, maslinasto zelene, blijedo crveno-ružičaste, plavo-sive i oker boje.
Ako se fokusiramo na karakter dizajna slova u ex librisu, primjećuje se da je slovo područje eksperimentiranja oblikom, a česta je i odsutnost u čitljivosti. Slova imena i prezimena vlasnika i njegova titula postaju nestalna, promjenjiva, česte su i različite vrste slova. Slovo ima određene točke napetosti (zaobljenost, stanjenje, izlomljenost, razmaci…) čime se stvara igra dubine prostornosti naljepnice. Tipografija pruža mnoge mogućnosti rada ritmičkim vrijednostima: okrugle i šiljate forme, simetrije i asimetrije.
Razdoblje procvata hrvatskog ex librisa vezano je za umjetnike koji su radili i na opremanju knjiga: Milan Sunko, Menci Clement Crnčić, Mirko Rački, Ivan Tišov, Tomislav Krizman i polaznice njegove privatne umjetničke škole (Nasta Rojc, Anka Krizman, Vjera Bojničić, i dr.), Ljubo Babić, Zoe Borelli Vranska, Vladimir Kirin, Milenko Gjurić, Ivan Roch, Sergije Glumac, Dragutin Renarić, Otto Antonini i dr.
Od navedenih umjetnika – ekslibrista valja nešto više reći o Tomislavu Krizmanu (1882. – 1955.) i Ljubi Babiću (1890. – 1974.). Tomislav Krizman učio je grafiku kod našeg prvog školovanog grafičara M. Cl. Crnčića te je pod njegovim utjecajem svoje sitne grafike i vinjete izrađivao u hrvatskim secesijskim časopisima “Život” i “Vijenac”. Majstorstvo izvedbe, preciznost oblikovanja detalja i posebna ugođajnost cjeline te iznad svega karakterističan potez daju svakoj njegovoj naljepnici autorski pečat. Razvijanjem secesijske dekorativne linearnosti s prizvucima metafizičkog, Krizman je dao pun dignitet sitnoj grafici i otvorio puteve za njihov plodan razvoj, kombiniranjem secesionističke i narodne ornamentike. Ljubo Babić ostvario je desetak lijepih primjeraka za svoju knjižnicu, od kojih je onaj s njegovim autoportretom najprepoznatljiviji, izveden majstorski savršeno, uzorak kojemu su se teško mogli približiti čak i oni umjetnici koji su se i više od Babića angažirali u toj vrsti grafike.
Ex libris Ljube Babića, drvorez, 1917.
Ex librisi Naste Rojc (1883. – 1964.) odišu njezinim shvaćanjima grafike kao intimističkog zapisa. Upravo ta Nastina težnja spiritualnoj umjetnosti vidljiva je u tugaljivim i simbolističkim (i pomalo zastrašujućim) grafičkim izvedbama.
Najupečatljiviji ex librisi 20-ih godina svakako pripadaju našem vrsnom grafičaru i možda najpoznatijem ekslibristu na ovim prostorima, Milenku Gjuriću (1894. – 1945.). Iako je crno-bijela drvorezna umjetnost, kojom se Gjurić uglavnom bavio, prošla mnoge promjene od 17. stoljeća, Gjurić je staru tehniku drvoreza preobrazio u nove, apstraktne forme na svojim sitnim grafikama.
Treba spomenuti najvažniju od svih izložbi na temu ex librisa, “Prvu izložbu slavenskih ex librisa” u Zagrebu 1929. godine. Osim bogatih izložbi, za procvat ekslibristike na hrvatskim su prostorima zaslužni časopisi “Grafička revija”, “Umjetnost” i “Vitezović”.