Antun Branko Šimić: 100 godina poslije s mladima u knjižnici
U povodu obilježavanja stote godišnjice smrti Antuna Branka Šimića, istaknutoga hrvatskog pjesnika modernizma, u svibnju 2025. godine u studijskoj čitaonici Knjižnice Božidara Adžije održao se književni susret pod nazivom “Slušanje Glasova Književnog petka: poezija Antuna Branka Šimića – u povodu 100. godišnjice smrti”. Sa svrhom poticaja mladih na čitanje poezije te očuvanja pjesničkog izraza, susretu su nazočili učenici Klasične gimnazije pod mentorstvom Sanje Vlahović-Trninić, profesorice hrvatskoga jezika. Susretu je nazočio i Mate Maras, istaknuti hrvatski prevoditelj i pjesnik, sa suprugom, te korisnici knjižnice i lokalna zajednica.
Na književnom susretu u gledateljstvu učenici Klasične gimnazije u Zagrebu s prof. Vlahović-Trninić, prevoditelj Mate Maras sa suprugom
Uz slušanje Glasova Književnog petka mogla se pogledati i izložba knjiga posvećena pjesniku. Susret mladih sa Šimićevim opusom osmislila je i moderirala knjižničarka i profesorica hrvatskoga jezika, Milkica Ursa. Kako bi Šimićevo pjesništvo postalo bliže mladim generacijama i kako bi ih potaknulo na propitkivanje zašto je njegova poezija i danas aktualna, slušao se dio digitalizirane snimke s tribine Književnog petka “Poezija A. B. Šimića” iz 1966. godine. Tada je o Šimićevoj poeziji govorio Marin Franičević, a poeziju su recitirali Biserka Barčanec i Mate Maras.
Antun Branko Šimić bio je inovator grafičkog oblika pjesničke strofe i u hrvatsko pjesništvo uveo slobodan stih bez interpunkcijskih znakova, donoseći novi ritam i oslobađajući poeziju od mehaničkih ponavljanja, iako je to u početku izazivalo kritike. Uz to, bio je kritičar, esejist, izdavač, urednik i prevoditelj. Pokrenuo je važne književne časopise poput “Vijavice”, “Juriša”, “Književnika” i uređivao “Savremenik” (1923.). Njegovo svestrano djelovanje, unatoč kratkomu životu, ostavilo je značajan trag. Naglašeno je da je zbog književnog i uredničkog rada morao prekinuti srednjoškolsko obrazovanje. I sam je bio učenik Klasične gimnazije u Zagrebu, što je učenicima bio dodatni poticaj i zanimljivost u pripremi stihova Šimićevih pjesama za javno kazivanje.
Nakon slušanja dijela digitalizirane snimke tribine Književnog petka, s izdvojenim dijelom kada recitira Mate Maras, učenici Leonarda Litva, Marija Samaržija, Melina Cossetto i Martin Maras recitirali su Šimićeve pjesme: “Ljubav”, “Mi smo se sreli na zvijezdi”, “Večernja pjesma o oblaku”, “Ljubomora”, “Žene pred uredima” i“Raskrsnuće”, koje su recitirane i 1966. godine. Nadahnut učeničkim recitalom, Mate Maras kazivao je stihove Šimićeve pjesme “Konac” koja je i danas aktualna. Izbor nije slučajan. U pjesmi je, između ostalog, napisano: “Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi / skoro će po zemlji ići tek vampiri”, otvarajući publici pitanje koliko se suvremeni čovjek suzio u svojim percepcijama i mogućnostima, duhovnosti i čovječnosti svoga bića, prema društvenim raslojenostima i nepravdama. Nadalje, stihove “Zemlja biva pusta / nekoliko samo bića debljajući stenje” Maras je na koncu pjesme deklamirao: “Nevidljivim valom buja poživotinjenje / cijelom zemljom i k nebu se penje”, ostavivši publiku u dugoj emocionalnoj pauzi s premošćivanjem Šimićeva stogodišnjeg “Konca” u sadašnjost. Maras srednjoškolskoj publici nije govorio puno, ali je otvorio prostor dijaloga između autora, teksta i trenutka, na kraju naglasivši: “Eto, zato trebate čitati poeziju!“.
Mate Maras govori Šimićeve stihove, vidljiv dio izložbe knjiga i plakat najave susreta
Izlaganje na književnom susretu zaokružila je Sanja Vlahović-Trninić koja je kazivala stihove Šimićeve pjesme “Mati” te ih dirljivo interpretirala naglašavajući slojevitost odnosa majke i djeteta, različitost pogleda na život, majčinu nemogućnost shvatiti izbore svojega djeteta, razumjeti ga i podržati. Aludirajući na njezine suze kojima ga je ispratila na školovanje u Široki Brijeg, Vinkovce i kasnije Zagreb te preranu smrt, zauvijek je ostala neprozirna zavjesa između tih dviju ljubavi. U predavanju je naglašen motiv ”odmetnutih“ sinova u hrvatskoj umjetnosti, a time i književnosti, koji su bili drugačiji od svojih životnih prostora, od miljea u kojima su živjeli i stvarali, te bi tu svoju različitost nosili poput pečata prokletstva: “Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho / Na odmetnutom sinu samo leže dva / pogleda teškog prijekora”.
Događaj je pratila izložba knjižnične građe iz zbirke Zaštićenog fonda Knjižnice Božidara Adžije. Mogla su se vidjeti razna izdanja Šimićevih sabranih djela, kao i prvo izdanje zbirke pjesama “Preobraženja” iz 1920. godine. U knjižničnom fondu nalazi se i rijetko sačuvan broj Šimićeva časopisa “Književnik” iz 1924. godine (god. 1, br. 1), napisan po uzoru na bečki “Die Fackel” koji je također bio izložen i mogao se prelistati. Izloženi su i drugi časopisi u kojima je Šimić objavljivao tijekom života. Primjerice, njegove pjesme u časopisu “Savremenik” likovno su popraćene prilozima slikara Milivoja Uzelca, što je posjetiteljima omogućilo bolji uvid u vrijeme prije stotinu godina.
Zanimljivost susreta bilo je i “dvoglasje“, a možda i “troglasje“ Marasovih. Među učenicima Klasične gimnazije nalazio se i Martin Maras, unuk Mate Marasa, klasičar, učenik 3. razreda, koji je za ovu prigodu govorio stihove Šimićevih pjesama “Ljubav” i “Ljubomora” koje je tog dalekog Književnog petka 1966. govorio njegov djed. Kao što je sam Maras u knjigu dojmova napisao “…pokušavam prepoznati svoj glas“, publika je imala priliku čuti snimku iz 1966. te današnju Marasovu izvedbu Šimićeve pjesme “Konac”, a nakon toga izvedbu unuka Marasa, da ostane kao glasna poveznica događaja i generacija. U tom neobičnom troglasju, kao u vremenskoj kapsuli, mogla se naslutiti prolaznost života, ali i snaga izgovorene riječi koja ostaje. Moglo se zapitati kako je to zvučalo danas, prije 60 ili prije 100 godina. Jedno je sigurno, sugestivnost poezije neprolazna je.
Kroz navedene aktivnosti u knjižnici nastojalo se pokazati trajnu relevantnost Šimićeve poezije današnjim generacijama unatoč vremenskom odmaku od stotinu godina od njegove smrti. U prepunoj studijskoj čitaonici obilježila se tako stota godišnjica smrti hrvatskoga pjesnika ekspresionizma i jednog od začetnika hrvatske moderne lirike.
A. B. Šimić povezan je s Knjižnicom Božidara Adžije još jednom niti. Naime, njegov brat Stanislav Šimić, književnik i prevoditelj, radio je kao knjižničar u tada Radničkoj biblioteci 40-ih godina 20. stoljeća.
Još se dugo tu noć govorila Šimićeva poezija i ponavljale Marasove riječi, na sreću mladih i onih malo starijih.
Na književnom susretu u gledateljstvu učenici Klasične gimnazije u Zagrebu s prof. Vlahović-Trninić, prevoditelj Mate Maras sa suprugom
Uz slušanje Glasova Književnog petka mogla se pogledati i izložba knjiga posvećena pjesniku. Susret mladih sa Šimićevim opusom osmislila je i moderirala knjižničarka i profesorica hrvatskoga jezika, Milkica Ursa. Kako bi Šimićevo pjesništvo postalo bliže mladim generacijama i kako bi ih potaknulo na propitkivanje zašto je njegova poezija i danas aktualna, slušao se dio digitalizirane snimke s tribine Književnog petka “Poezija A. B. Šimića” iz 1966. godine. Tada je o Šimićevoj poeziji govorio Marin Franičević, a poeziju su recitirali Biserka Barčanec i Mate Maras.
Antun Branko Šimić bio je inovator grafičkog oblika pjesničke strofe i u hrvatsko pjesništvo uveo slobodan stih bez interpunkcijskih znakova, donoseći novi ritam i oslobađajući poeziju od mehaničkih ponavljanja, iako je to u početku izazivalo kritike. Uz to, bio je kritičar, esejist, izdavač, urednik i prevoditelj. Pokrenuo je važne književne časopise poput “Vijavice”, “Juriša”, “Književnika” i uređivao “Savremenik” (1923.). Njegovo svestrano djelovanje, unatoč kratkomu životu, ostavilo je značajan trag. Naglašeno je da je zbog književnog i uredničkog rada morao prekinuti srednjoškolsko obrazovanje. I sam je bio učenik Klasične gimnazije u Zagrebu, što je učenicima bio dodatni poticaj i zanimljivost u pripremi stihova Šimićevih pjesama za javno kazivanje.
Nakon slušanja dijela digitalizirane snimke tribine Književnog petka, s izdvojenim dijelom kada recitira Mate Maras, učenici Leonarda Litva, Marija Samaržija, Melina Cossetto i Martin Maras recitirali su Šimićeve pjesme: “Ljubav”, “Mi smo se sreli na zvijezdi”, “Večernja pjesma o oblaku”, “Ljubomora”, “Žene pred uredima” i“Raskrsnuće”, koje su recitirane i 1966. godine. Nadahnut učeničkim recitalom, Mate Maras kazivao je stihove Šimićeve pjesme “Konac” koja je i danas aktualna. Izbor nije slučajan. U pjesmi je, između ostalog, napisano: “Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi / skoro će po zemlji ići tek vampiri”, otvarajući publici pitanje koliko se suvremeni čovjek suzio u svojim percepcijama i mogućnostima, duhovnosti i čovječnosti svoga bića, prema društvenim raslojenostima i nepravdama. Nadalje, stihove “Zemlja biva pusta / nekoliko samo bića debljajući stenje” Maras je na koncu pjesme deklamirao: “Nevidljivim valom buja poživotinjenje / cijelom zemljom i k nebu se penje”, ostavivši publiku u dugoj emocionalnoj pauzi s premošćivanjem Šimićeva stogodišnjeg “Konca” u sadašnjost. Maras srednjoškolskoj publici nije govorio puno, ali je otvorio prostor dijaloga između autora, teksta i trenutka, na kraju naglasivši: “Eto, zato trebate čitati poeziju!“.
Mate Maras govori Šimićeve stihove, vidljiv dio izložbe knjiga i plakat najave susreta
Izlaganje na književnom susretu zaokružila je Sanja Vlahović-Trninić koja je kazivala stihove Šimićeve pjesme “Mati” te ih dirljivo interpretirala naglašavajući slojevitost odnosa majke i djeteta, različitost pogleda na život, majčinu nemogućnost shvatiti izbore svojega djeteta, razumjeti ga i podržati. Aludirajući na njezine suze kojima ga je ispratila na školovanje u Široki Brijeg, Vinkovce i kasnije Zagreb te preranu smrt, zauvijek je ostala neprozirna zavjesa između tih dviju ljubavi. U predavanju je naglašen motiv ”odmetnutih“ sinova u hrvatskoj umjetnosti, a time i književnosti, koji su bili drugačiji od svojih životnih prostora, od miljea u kojima su živjeli i stvarali, te bi tu svoju različitost nosili poput pečata prokletstva: “Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho / Na odmetnutom sinu samo leže dva / pogleda teškog prijekora”.
Događaj je pratila izložba knjižnične građe iz zbirke Zaštićenog fonda Knjižnice Božidara Adžije. Mogla su se vidjeti razna izdanja Šimićevih sabranih djela, kao i prvo izdanje zbirke pjesama “Preobraženja” iz 1920. godine. U knjižničnom fondu nalazi se i rijetko sačuvan broj Šimićeva časopisa “Književnik” iz 1924. godine (god. 1, br. 1), napisan po uzoru na bečki “Die Fackel” koji je također bio izložen i mogao se prelistati. Izloženi su i drugi časopisi u kojima je Šimić objavljivao tijekom života. Primjerice, njegove pjesme u časopisu “Savremenik” likovno su popraćene prilozima slikara Milivoja Uzelca, što je posjetiteljima omogućilo bolji uvid u vrijeme prije stotinu godina.
Zanimljivost susreta bilo je i “dvoglasje“, a možda i “troglasje“ Marasovih. Među učenicima Klasične gimnazije nalazio se i Martin Maras, unuk Mate Marasa, klasičar, učenik 3. razreda, koji je za ovu prigodu govorio stihove Šimićevih pjesama “Ljubav” i “Ljubomora” koje je tog dalekog Književnog petka 1966. govorio njegov djed. Kao što je sam Maras u knjigu dojmova napisao “…pokušavam prepoznati svoj glas“, publika je imala priliku čuti snimku iz 1966. te današnju Marasovu izvedbu Šimićeve pjesme “Konac”, a nakon toga izvedbu unuka Marasa, da ostane kao glasna poveznica događaja i generacija. U tom neobičnom troglasju, kao u vremenskoj kapsuli, mogla se naslutiti prolaznost života, ali i snaga izgovorene riječi koja ostaje. Moglo se zapitati kako je to zvučalo danas, prije 60 ili prije 100 godina. Jedno je sigurno, sugestivnost poezije neprolazna je.
Kroz navedene aktivnosti u knjižnici nastojalo se pokazati trajnu relevantnost Šimićeve poezije današnjim generacijama unatoč vremenskom odmaku od stotinu godina od njegove smrti. U prepunoj studijskoj čitaonici obilježila se tako stota godišnjica smrti hrvatskoga pjesnika ekspresionizma i jednog od začetnika hrvatske moderne lirike.
A. B. Šimić povezan je s Knjižnicom Božidara Adžije još jednom niti. Naime, njegov brat Stanislav Šimić, književnik i prevoditelj, radio je kao knjižničar u tada Radničkoj biblioteci 40-ih godina 20. stoljeća.
Još se dugo tu noć govorila Šimićeva poezija i ponavljale Marasove riječi, na sreću mladih i onih malo starijih.