Magla

Tog je kasnog prosinačkog poslijepodneva Mauro pospremio ratne brodove na policu u svojoj sobi, samurajske sablje, vojnike i ratne zrakoplove. Pažljivo je u hodniku iz košare s mačevima, mačetama, štitovima, lukovima i strijelama izabrao ono najbolje što ima. Navukao je kapu i rukavice, uzeo jedan samurajski mač, mačetu, štit i svjetiljku, a na noge obuo gležnjače.

– Idem van! – uzvikne dječak.

– Zar u maglu i u mrak? – upita njegova majka.

– Samo ću kratko u dvorište.

Bio je spreman za hladnoću, pa čak i za duboki snijeg, iako je tek kasna jesen. No, još uvijek nije mirisalo na snijeg. Poslije reda zelenih čempresa, nedaleko od ulaznih vrata, jedva je napipao ogradu koja odvaja dvorište od cvjetnjaka i vrta. S vremena na vrijeme tankim je prstima podizao okrugle metalne naočale koje su klizile s nosa.

Magla je zarobila njegovu ulicu, a okrugao se Mjesec na nebu jedva nazirao. Nevidljive su ga čestice golicale po licu. Tišina je vladala dok je gusti bijeli dim osvjetljavao mrak. Nabivši još više kapu na oči i čvrsto stegnuvši zeleni ruksak, hrabro je koračao do voćnjaka. Zviždukao je, a slabašan se zvuk probijao kroz maglu. Jedva jedvice prepoznavao je gologlava stabla. Uskoro pronađe stari panj i skoči na njega zamahujući mačem kao da se bori s najljućim neprijateljem.

Iznenada okrzne nešto bijelo i čupavo i uzmakne nekoliko koraka. Ispred sebe ugleda obrise duge i jake spodobe. Svjetleće zelene oči. Bijelo krzno. Tigar izroni iz magle. Nejasno su se naslućivale crne pruge u bjeličastom dimu.

– O, neprijatelj na vidiku! – uzvikne Mauro.

Zavitlao je mačem, rezao maglu lijevo i desno, gore, dolje, u krug, na jednu stranu, pa na drugu, nogama je izvodio ples poput japanskih ratnika. Sada su koraci bili jednako važni koliko i igra ruku.

– Hej, polako, polako, ja sam prijatelj. – javi se Bijeli tigar.

– Prijatelj? – zaustavi se Mauro.

– U prolazu sam. – reče pridošlica. – Bio sam bolestan i njuh mi je oslabio pa sam krenuo na zapad i zalutao, umjesto da pođem na istok, tamo gdje mi je dom.

– Onda sklopimo primirje. – zadihano će Mauro.

– I ja sam za mir.

– Mir svima.

– Ostaj dobro. – privuče se nečujno Bijeli tigar i lizne mu ruku.

– Sretan put!

Nakon tigrova je odlaska osjetio olakšanje. Voditi bitku sa snažnim i brzim likom kao što je on nije nimalo jednostavno.

Uh, baš sam imao sreće, više nego pameti i snage – pomisli Mauro probijajući se kroz zavjesu od magle. Bijeli je omotač i dalje curio s neba obavijajući cijeli voćnjak sve do susjedne šume. Dječak je nastavio zamahivati mačem. Nema odustajanja. Biti uporan velika je stvar. Grabio je dugim koracima prema kvrgavoj kruški. Volio je njezine slatke plodove koji su se topili u ustima poput meda, a dolazili bi krajem ljeta. Pčele bi tada navaljivale na stabla osjećajući miris i slatkoću plodova. No, sada nema ni pčela ni bumbara, a u daljini se ipak nazirao neki lik.

– Tko ide? – upita s velikom pažnjom Mauro.

Pred njim se stvorilo još veće stvorenje ogromne glave. Vatra mu je izbijala iz crvenih očiju i topila bijelo-sivu zavjesu od magle. Velika zlatna griva zaplesala je oko njegova lica dok je rikao, a nitko mu ništa nije radio.

– Ja sam kralj…

– A ja Mauro. – odsiječe dječak nastavljajući kovitlati mačem.

– Ne ulazim u borbe, imam podanike koji to rade za mene…

– A gdje su? – okretao se dječak oko sebe širom otvorenih očiju.

– Ostali su u knjizi.

– Kakvoj knjizi?

– O velikom kraljevstvu.

– A što onda radiš ovdje?

– Pa pozvao si me.

– Kada?

– Dok si šetao voćnjakom.

Mauro se nikako nije mogao sjetiti kada mu je uručio poziv. Lav reče da će se vratiti u svoju priču ako mu ne treba njegovo društvo jer će ove večeri jedna djevojčica nastaviti s čitanjem knjige, stoga ga čekaju još mnoge zgode i nezgode.

– Navrati u moj dvorac. – pozove ga ljubazno Lav.

– Doći ću jer još nikada nisam bio tamo. – dovikne mu Mauro.

Iz ruksaka izvuče dvogled i lupne naočalama o njega. – Što je sad ovo? – začudi se. Vidim li sivo ogromno krilo? I duge tanke i dlakave noge. Potom dobije kljuc po glavi.

– Hej, što radiš? – poviče bacivši dvogled na tvrdo tlo.

– A što dječaci rade ovako kasno u magluštini kao što je ova?

– To se tebe ne tiče. A iz koje si ti knjige ispao?

– Živim nekoliko ulica dalje i krenuo sam u šetnju.

– I to baš po magli.

Noj opet kljucne dječaka. Kapa mu odleti na panj, a crna se kosa raščupa. Dugonogo se stvorenje ustrča oko njega, mlatarajući krilima, kao da je izgubilo i glavu i pamet.

– Čuo sam glasove, zato sam svratio. – reče Noj. – A kad ono, samo jedan običan dječak.

– I jedan običan noj.

Ponovo ga lupne kljunom pa se dječak sakrije iza kruške, a Noj jurne za njim. Jurili su oko stabla sve dok Mauro nije pogubio svoju opremu, a Noj počeo ostajati bez perja.

– Zar nojevi ne zaranjaju glavu u maglu? Ovaj nije kao drugi, i baš sam naletio na pravog. Vidjet ćemo tko će prvi odustati – pomisli dječak.

– Mauro, dolazi! – vikala je majka.

Noj odmah odjuri u pravcu šume, a Mauro shvati da je više nego dovoljno igre u ovoj maglovitoj večeri.