“Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti”, Dubravka Zima – uz susret Čitateljskog kluba Knjižnice Staglišće
U okviru rada Čitateljskog kluba Knjižnice Staglišće održan je susret sa znanstvenicom i spisateljicom Dubravkom Zima, profesoricom na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu. Središnja tema razgovora bila je njezina nova knjiga “Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti” (Naklada Ljevak, 2025.). Susret, organiziran u sklopu programa Čitateljski klubovi Knjižnica grada Zagreba, održan je 8. svibnja 2026. i bio je svojevrsna kombinacija predstavljanja knjige i razgovora o pročitanom djelu. Za razliku od prethodnih razgovora Čitateljskog kluba, kad su uobičajena tema bili naslovi koji pripadaju području beletristike ili hibridni književni tekstovi u kojima se različiti žanrovi miješaju, ovoga je puta predmet razgovora bila knjiga iz znanstvenog područja.
Knjiga je privukla temom koja nudi obuhvatan, živopisan pogled u različitim pravcima, pogled s vrlo poticajnim vidicima. Tema hodanja istovremeno je i vrlo konkretna i misaono apstraktna. Kako navodi autorica, knjiga se bavi svakodnevnom, uobičajenom radnjom koju redovito prakticiramo. Riječ je o aktivnosti koja se podrazumijeva, ali ne i suviše promišlja, dok s druge strane, područje gdje hodanje nalazimo vrlo je široko i raznoliko. Kad jednom osvijestimo svoju ljubav prema hodanju, ističe Zima, njezin refleks vidimo svuda oko sebe i nalazimo ga u brojnim književnim i drugim kulturnim tekstovima. Stoga možemo postaviti pitanje kako nešto što je tako jednostavno, obično i najčešće sporo i repetitivno ima takvu pokretačku i inspirativnu snagu – književnu, filozofsku, religijsku, društveno-političku, psihološku. U knjizi Dubravke Zima nalazimo raznovrsnost tih kretanja, tu su opisana i besciljna individualna lutanja i hodanja s jasnim kolektivnim, političkim ciljem. Mnogo različitih hodača tu nalazi svoje mjesto. Autorica navodi niz primjera i načina na koji se ta svakodnevna aktivnost artikulira “pokazujući time koliko je hodanje potentna i multiperspektivna metafora”.
Knjiga je strukturirana u nekoliko preglednih poglavlja. U uvodnom dijelu Zima govori o hodanju kao kulturno-povijesnoj temi i o autorima koji su u kontekstu teme važni i njoj osobno bitni. Osobita inspiracija autorici jest knjiga Rebecce Solnit “Wanderlust: a history of walking” koje nema u hrvatskom, ali je nalazimo u srpskom prijevodu Vuka Šećerovića “Lutalaštvo – istorija hodanja” (Geopoetika, 2010.). Slijede poglavlja “Kako smo hodali u prošlosti”, “Obredno i religijsko hodanje”, “Hodanje i grad” i “Hodanje kao društveni i politički čin”. Na kraju knjige navedena je i literatura o hodanju, čitatelju vrlo vrijedan dodatak. Knjiga je informativna i edukativna, ali kroz nju se nenametljivo osjeća i ljubav autorice prema hodanju. Taj način prikaza vrlo dobro ilustrira i samu bit hodanja, njegovu postojanu i tihu važnost. Dubravka Zima i sama navodi: “Dva su motiva za pisanje ove knjige: ljubav prema hodanju i kulturno-povijesna znatiželja.” Pisati o hodanju nemoguće je bez intimnog, afektivnog odnosa prema njemu, ističe.
Hodanje je vrlo raznoliko u svojim mnogostrukim pojavnostima. Neke vrste hodanja imaju zacrtani cilj – ponekad je to fizička, a ponekad duhovna, nematerijalna točka ili prostor. Knjiga tako donosi primjere religijskih hodanja (procesija i hodočašća) kao primjere intenzivnih hodačkih iskustava i kao prijelaze iz ovostranog u onostrano, kroz hod i kontemplaciju.
U poglavlju o hodanju i gradu autorica se detaljno posvećuje književno i kulturno vrlo zanimljivom fenomenu flâneura, urbanom hodaču koji besciljno luta u potrazi za novim senzacijama. Taj gradski šetač bogate imaginacije uronjen je u mnoštvo, on neopažen opaža, upija i stvara. Zima donosi i druga domišljata viđenja flâneura – ono Keitha Testera koji filozofski objašnjava: “On je egzistencijalno kod kuće jedino kad fizički nije kod kuće” ili misao Waltera Benjamina: “Grad se, interpretira Benjamin, dijalektički otkriva pred flâneurom kao pejzaž i zatvara kao soba”. Pritom, poglavlje donosi i prikaz ženskog hodanja. Gradom u razdoblju modernizma šetaju i žene – flâneuses, ali njihovo je hodanje sputanije, ne tako lagodno i slobodno.
Dijelovi knjige koji za predmet imaju hodanja s naglašenom društvenom i političkom intencijom donose vrste zajedničkog hodanja, kao što su protestna hodanja i demonstracije (đački štrajk je tu primjer vrlo osobit u hrvatskoj povijesti), ali i ona koja su znak podrške. Vrijedi istaknuti i poglavlje “Kako smo hodali u prošlosti” koje također donosi zanimljivu pojavu iz hrvatske kulturne povijesti. Riječ je o vandrovanju, hodanju u okviru obrtničkog nauka koje je trajalo i tri godine.
Za razgovore u okviru aktivnosti čitateljskog kluba i teme čitanja općenito osobito su značajni dijelovi knjige koji se bave hodanjem u književnosti, s imenima autora i književnim djelima. Već u uvodu knjige Dubravka Zima navodi veći broj autora kod kojih hodanje zauzima istaknutu ulogu i u književnosti i u životu. Osobite su sanjarije Jean-Jacquesa Rousseaua, kao i prožetost hodanjem Williama i Dorothy Wordsworth. Nezaobilazan je Henry David Thoreau sa svojim glasovitim esejom o hodanju, a posebno važan autorici je i njemački režiser Werner Herzog koji inspirativno priopćuje “svijet se otvara onome tko putuje pješice”. Na vrlo različite načine, svatko sa svojim posebnostima, o hodanju govore i Honoré de Balzac i Virginia Woolf. Posebna se pažnja posvećuje i Matošu. Autorica tako postupno slaže svoj “imaginarni kanon literature o hodanju” koji nadopunjuje na kraju knjige i time daje važan doprinos temi.
O nekima od navedenih autora razgovarali smo i u okviru rada Čitateljskog kluba, o djelima Virginije Woolf ili W. G. Sebalda primjerice. Knjiga koja je također bila predmet razgovora, a u kojoj je tema hodanja temeljna, djelo je Tomasa Espedala, u prijevodu Muniba Delalića. Naslov i podnaslov knjige govore mnogo o autorovoj književnoj i životnoj težnji – “Hodati (ili umijeće življenja jednog neobuzdanog i poetičnog života)”. Primjer takvog načina života za Espedala je Arthur Rimbaud.
Svojom knjigom o hodanju, jedinstvenom u hrvatskom kontekstu, Dubravka Zima nas upućuje na izvore i ukazuje na raznovrsna područja mišljenja i djelovanja u kojima hodanje nije shvaćeno samo kao jednostavan element, već kao neizostavna karakteristika. Nakon pročitane knjige o hodanju osvijestili smo jednu dimenziju sebe o kojoj prethodno i nismo suviše razmišljali. A to je zapravo i ono važno kod čitanja – osvijestiti ono što već postoji, pobliže upoznati ono što već volimo. Hodanje, poput čitanja, može biti lagano, relaksirajuće, eskapističko, a može biti i istinsko prisjećanje, prepoznavanje sebe, ponekad tegobno, ali uvijek spoznavajuće. Kakvo hodanje i čitanje zapravo jest, uvijek ovisi o hodaču i čitatelju.
Knjiga je privukla temom koja nudi obuhvatan, živopisan pogled u različitim pravcima, pogled s vrlo poticajnim vidicima. Tema hodanja istovremeno je i vrlo konkretna i misaono apstraktna. Kako navodi autorica, knjiga se bavi svakodnevnom, uobičajenom radnjom koju redovito prakticiramo. Riječ je o aktivnosti koja se podrazumijeva, ali ne i suviše promišlja, dok s druge strane, područje gdje hodanje nalazimo vrlo je široko i raznoliko. Kad jednom osvijestimo svoju ljubav prema hodanju, ističe Zima, njezin refleks vidimo svuda oko sebe i nalazimo ga u brojnim književnim i drugim kulturnim tekstovima. Stoga možemo postaviti pitanje kako nešto što je tako jednostavno, obično i najčešće sporo i repetitivno ima takvu pokretačku i inspirativnu snagu – književnu, filozofsku, religijsku, društveno-političku, psihološku. U knjizi Dubravke Zima nalazimo raznovrsnost tih kretanja, tu su opisana i besciljna individualna lutanja i hodanja s jasnim kolektivnim, političkim ciljem. Mnogo različitih hodača tu nalazi svoje mjesto. Autorica navodi niz primjera i načina na koji se ta svakodnevna aktivnost artikulira “pokazujući time koliko je hodanje potentna i multiperspektivna metafora”.
Knjiga je strukturirana u nekoliko preglednih poglavlja. U uvodnom dijelu Zima govori o hodanju kao kulturno-povijesnoj temi i o autorima koji su u kontekstu teme važni i njoj osobno bitni. Osobita inspiracija autorici jest knjiga Rebecce Solnit “Wanderlust: a history of walking” koje nema u hrvatskom, ali je nalazimo u srpskom prijevodu Vuka Šećerovića “Lutalaštvo – istorija hodanja” (Geopoetika, 2010.). Slijede poglavlja “Kako smo hodali u prošlosti”, “Obredno i religijsko hodanje”, “Hodanje i grad” i “Hodanje kao društveni i politički čin”. Na kraju knjige navedena je i literatura o hodanju, čitatelju vrlo vrijedan dodatak. Knjiga je informativna i edukativna, ali kroz nju se nenametljivo osjeća i ljubav autorice prema hodanju. Taj način prikaza vrlo dobro ilustrira i samu bit hodanja, njegovu postojanu i tihu važnost. Dubravka Zima i sama navodi: “Dva su motiva za pisanje ove knjige: ljubav prema hodanju i kulturno-povijesna znatiželja.” Pisati o hodanju nemoguće je bez intimnog, afektivnog odnosa prema njemu, ističe.
Hodanje je vrlo raznoliko u svojim mnogostrukim pojavnostima. Neke vrste hodanja imaju zacrtani cilj – ponekad je to fizička, a ponekad duhovna, nematerijalna točka ili prostor. Knjiga tako donosi primjere religijskih hodanja (procesija i hodočašća) kao primjere intenzivnih hodačkih iskustava i kao prijelaze iz ovostranog u onostrano, kroz hod i kontemplaciju.
U poglavlju o hodanju i gradu autorica se detaljno posvećuje književno i kulturno vrlo zanimljivom fenomenu flâneura, urbanom hodaču koji besciljno luta u potrazi za novim senzacijama. Taj gradski šetač bogate imaginacije uronjen je u mnoštvo, on neopažen opaža, upija i stvara. Zima donosi i druga domišljata viđenja flâneura – ono Keitha Testera koji filozofski objašnjava: “On je egzistencijalno kod kuće jedino kad fizički nije kod kuće” ili misao Waltera Benjamina: “Grad se, interpretira Benjamin, dijalektički otkriva pred flâneurom kao pejzaž i zatvara kao soba”. Pritom, poglavlje donosi i prikaz ženskog hodanja. Gradom u razdoblju modernizma šetaju i žene – flâneuses, ali njihovo je hodanje sputanije, ne tako lagodno i slobodno.
Dijelovi knjige koji za predmet imaju hodanja s naglašenom društvenom i političkom intencijom donose vrste zajedničkog hodanja, kao što su protestna hodanja i demonstracije (đački štrajk je tu primjer vrlo osobit u hrvatskoj povijesti), ali i ona koja su znak podrške. Vrijedi istaknuti i poglavlje “Kako smo hodali u prošlosti” koje također donosi zanimljivu pojavu iz hrvatske kulturne povijesti. Riječ je o vandrovanju, hodanju u okviru obrtničkog nauka koje je trajalo i tri godine.
Za razgovore u okviru aktivnosti čitateljskog kluba i teme čitanja općenito osobito su značajni dijelovi knjige koji se bave hodanjem u književnosti, s imenima autora i književnim djelima. Već u uvodu knjige Dubravka Zima navodi veći broj autora kod kojih hodanje zauzima istaknutu ulogu i u književnosti i u životu. Osobite su sanjarije Jean-Jacquesa Rousseaua, kao i prožetost hodanjem Williama i Dorothy Wordsworth. Nezaobilazan je Henry David Thoreau sa svojim glasovitim esejom o hodanju, a posebno važan autorici je i njemački režiser Werner Herzog koji inspirativno priopćuje “svijet se otvara onome tko putuje pješice”. Na vrlo različite načine, svatko sa svojim posebnostima, o hodanju govore i Honoré de Balzac i Virginia Woolf. Posebna se pažnja posvećuje i Matošu. Autorica tako postupno slaže svoj “imaginarni kanon literature o hodanju” koji nadopunjuje na kraju knjige i time daje važan doprinos temi.
O nekima od navedenih autora razgovarali smo i u okviru rada Čitateljskog kluba, o djelima Virginije Woolf ili W. G. Sebalda primjerice. Knjiga koja je također bila predmet razgovora, a u kojoj je tema hodanja temeljna, djelo je Tomasa Espedala, u prijevodu Muniba Delalića. Naslov i podnaslov knjige govore mnogo o autorovoj književnoj i životnoj težnji – “Hodati (ili umijeće življenja jednog neobuzdanog i poetičnog života)”. Primjer takvog načina života za Espedala je Arthur Rimbaud.
Svojom knjigom o hodanju, jedinstvenom u hrvatskom kontekstu, Dubravka Zima nas upućuje na izvore i ukazuje na raznovrsna područja mišljenja i djelovanja u kojima hodanje nije shvaćeno samo kao jednostavan element, već kao neizostavna karakteristika. Nakon pročitane knjige o hodanju osvijestili smo jednu dimenziju sebe o kojoj prethodno i nismo suviše razmišljali. A to je zapravo i ono važno kod čitanja – osvijestiti ono što već postoji, pobliže upoznati ono što već volimo. Hodanje, poput čitanja, može biti lagano, relaksirajuće, eskapističko, a može biti i istinsko prisjećanje, prepoznavanje sebe, ponekad tegobno, ali uvijek spoznavajuće. Kakvo hodanje i čitanje zapravo jest, uvijek ovisi o hodaču i čitatelju.
Dubravka Zima: “Hodanje”; ilustracije i naslovnica: Magdalena Biškup