Pjesme

Zorica Antulov (djevojački Radman) zadarska je pjesnikinja rođena 1972. godine. Po struci je profesorica hrvatskoga jezika i diplomirana knjižničarka, a radi u Znanstvenoj knjižnici Sveučilišta u Zadru. Pjesme i kraće priče objavljuje u elektroničkom obliku na mnogobrojnim internetskim portalima i časopisima, pri čemu, zbog većeg broja objavljenih radova, treba istaknuti časopis "Kvaka". Veći broj njezinih pjesama uvršten je u skupne zbornike ("Uvijek kad pomislim na tebe", "Erato '04", "Senje i meteori" i dr.), a 2016. godine objavila je i svoju prvu zbirku pjesama "Moja zelena noć". Uskoro su uslijedile zbirke pjesama za djecu "Snivajmo" (2017.), "Maleno zlato" (2019.) i "MiniJaTuristica" (2025.). Pomalo se bavi i dramskim izričajem. Tako je u suradnji sa svojom kćeri Martom 2021. godine objavila igrokaz za djecu "Maslina i bor". U suradnji s knjižničarima i studentima Sveučilišta u Zadru ovaj je božićni igrokaz 2022. godine, u adventskom vremenu, doživio i svoju dramsku izvedbu u Sveučilišnoj knjižnici u Zadru. Od rujna 2025. godine voditeljica je studentskoga poetskog kluba ParNas Sveučilišta u Zadru koji osniva u cilju promicanja poezije među mladima i promocije knjižnice kao u tom pogledu prikladnog mjesta.    

Predstavljamo pjesme iz nove zbirke pjesama “Neka davna nestajanja” koja bi svjetlo dana trebala ugledati u rujnu 2026. godine.

Trenutak

I dok ih gledam tako beskrajno mlade i lude
s tim vriskom i tom pjesmom
 u zanosu plesnom
gdje skaču u more
tog divljeg dana ljeta,
tog dugog, beskrajnog dana –
znam: svjedočim vremenu koje sam nekad,
nedavno, iz ljeta beskrajnog u ljeto dugo,
živjela i ja sama.
Sedefno, zlatno, plavetno, žarko ljeto.
To ljeto dugo, beskonačno i vječno.
Jedan u kaplji mora uljuljan beskrajan dan.
Odsjajem svojim u zvijezde sjajnog ljeta upisan.
Mlado i ludo, beskonačno i vječno.

I dok se povlačim u svoj zakutak,
suza mi klizne niz oka kutak, suza što zna:
vječnosti predivne ove što krije taj divlji i krhki ljetni je dan
(u iskonskom pamćenju zvijezda duboko zapisan)
jednom kad budu gledali iz svog zakutka, sjećat će se beskrajne tek kao divnog trenutka.

Posljednje proljeće

Tada, kad stara i sama uđeš u sretni grad,
a na oduvijek neizlaznoj stanici tramvajskoj
te iz izloga zazove fantomska (nekad žuđena) haljina
na još jedan nesuđeni pogled...
Ti ćeš se samo kratko nasmiješiti i produžiti.
Sretno, razigrano, baš kao i onda
kada si hrlila, žurila, vođena smijehom
i gustim cigaretnim dimom
tamo, u ulicu smirenih stabala
koja će te opet zazvati:
da izađeš,
da se nasmiješ,
da zatitraš pa zaplešeš...
Pa zastaneš.
Pa zbog iste kave u šalici osamljenoj,
zbog haljine koja bi danas bila demode
i spoznaje da više nemaš kamo žuriti.
Hrliti.
Nemaš kome...
Zaplačeš.

Da, zaplačeš.

Zbog čuperka trenutka koji je prebrzo otišao
i sretnog grada koji te kao i uvijek prepoznao.
I vratio u san.

Bit će to u proljeće,
u sretnom gradu,
među sretnim licima novim,
posljednje.

Facoli

Dok vjetrovi tvrdi dižu se i psuju,
s mržnjom suro nebo dok promatra stijene,
uvala dok mirna drhti pred oluju,
a zvijer morska bridi krv iz morske pjene,
tri starice crne, crni im facoli,
crne, teške nose nakrcane vreće,
k podivljalom moru, ogrezlom u soli.
Iz njih mlijeko bijelo izlijeva se, teče.

Dok tetura nebo i kamen se pjeni
i dok biće morsko ubrzano diše,
prolijeva se mlijeko iz prepunih vreća
i iz vjeđa starih – mlijeko se ne briše!
Pod usnama nijemim, uzljem zavezani
muklom moru prijete kopneni jarboli 
crnji od oluje, teži od tišine,
mlijekom povezani s morem su facoli.

Nepostojeća staza

Kad stare te kuće zazovu vrata,
kroz tamu se spustiš k njima niz put,
da l’ doziva to ona te, mirna i stara,
il' svod taj zvijezdama ovinut?

Kad zavjesa tame prenese te tamo
gdje nekad su smijehom punili dom
ti ljudi što sad tek na slici postoje
i duboko, duboko u srcu tvom...

U kojem ćeš smjeru uputiti pogled:
u zvjezdano nebo il' dom sjenovit?
Gdje ćeš ih sresti, u kojem kutku
svog srca nać ćeš taj put tajnovit?

Što vodi stazom što ne postoji.
Što vodi cestom koja se briše.
Što davne sreće i tuge nove
sjećanjem budi i iznova piše.

Molitva za mlade

Bože, nemojmo o smrti kad su u pitanju mladi ljudi.
Nemojmo o stravi rastajanja.
Jer kada mladi umire čovjek,
bol nije tek krik zbog nedostajanja.

Bože, zaboravi na smrt kad su u pitanju mladi ljudi.

Sunce i vihor, ljubavne sage,
u njima su.
Sva snaga nastajanja.

Tvoj osmijeh, radost, ludost, vedrina…
Baš oni dokaz tvog su postojanja!
Zato nemojmo nikad,
nemojmo nikad, nemojmo, Bože, o smrti
kad su u pitanju mladi ljudi…

Isprika

Sad kad sam već odavno zaboravila pisati i
odbacila baš sve napisano
napisat ću ti kako je loš završetak
gotovo uvijek čudesno ispunjen čežnjom
i kako željno ušutkava zapisano.
Sad kad sam već odavno zaboravila govoriti
reći ću ti kako riječi, i slatke i teške,
obično su nemisleće i nevažne
ovlaš izrečene.
Kako mijenjaju i sudbine i svjetove 
prevode u mijene, a dok se rađaju već su uspomene.
Sad kad ti priznam da sam jučer imala glas
oduvijek vezan samo za poznate skute
fiksiran na tuđe zjene
možda ćeš, sad kad sam ga izgubila,
možda ćeš taj gromoglasni urlik tišine
u kojem ne postoji ovlaš, bez igre neiskrene,
prepoznati  kao ispriku.
Kao riječ koja te treba,
kao riječ koja se traži,
jednu od onih što traju
u oku: neizgovorene.

Muškarci koji su otišli

Muškarci koji su otišli
spustili su zastave obzora.
Poparali krvave mu niti
u zemlju težačku
odavno utkane.
I otišli.
Otišli su ispraćeni
tugom pramajke majke,
šutnjom i suzom žene
isplakane, ostavljene
na otoku.
Same
sebi prepuštene.
Muškarci koji su otišli
ponijeli kamen su drevni
sa hridi odvaljen,
a s njim šum poznatog mora,
a s njim trag očeva vesla
u bezdan potopljen.
I otišli.
Na morskom otočkom dnu
friži su odlaska zauvijek duboko urezali.
I nestali za vječnost
sami.
Kao da nisu ovdje
nikad ni bili
u genima
zapisani.