Pjesme
/
ŽIVOT LJUBAVI
Mama te voli
(Svaka majka voli svoje dijete)
I mrzi kad se neprestano vrpoljiš
dok s češljem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci
pokušava raščešljati gnijezdo na tvojoj glavi
Tata te voli
(Svaki otac skrbi za svog potomka)
I mrzi kad okrećeš glavu od njega
dok te dajući ti izlomljenu čokoladu pokušava poljubiti
ustima punim etanolskih isparenja
Učiteljica te voli
(Ona voli svu djecu)
I mrzi iznošeni džemper tvog starijeg brata
dok u prevelikim blatnjavim cipelama šljapkaš po razredu
Djevojka te voli
(Ah ta ljubav)
I mrzi tvog prljavo-žutog stojadina
dok se neprestano okreće za svakim audijem pored kojeg prođete
Prijatelji te vole
(Iz istog ste kvarta poniknuli)
I mrze što ne lajkaš njihove postove na fejsbuku
dok lamentiraju nad životnim (be)smislom
Supruga te voli
(Dok vas smrt ne rastavi)
I mrzi što istiskuješ zubnu pastu po sredini tube
dok jadikuje nad lokvicama na podu kupaonice kojeg je netom pobrisala
Liječnik te voli
(On voli sve ljude)
I mrzi što si bolestan
dok rezignirano prebrojava dvije novčanice od pedeset eura u plavoj kuverti
Djeca te vole
(dužna su brinuti se za ostarjele roditelje)
I mrze što si star i nemoćan
dok traže što jeftiniji smještaj u kakvom udaljenom staračkom domu
Zemlja te voli
(Od praha si nastao)
I mrzi što je zagađuješ svim tim aditivima koje si progutao za života
ali te ipak neće ispljunuti
(2012.)
DEPONIJ DEVALVIRANIH USPOMENA
rukama preturam gomilu i nalazim
napuknutu zdjelu od češkog kristala
koju je susjed Ante donio svojoj Milici sa sindikalnog putovanja u Brno
razglednice s panoramama Irkutska Lenjingrada Kaposvara Plovdiva Leipziga
koje je proljetos preminuli mjesni galeb Duje
specijaliziran za dame iz socijalističkog lagera
primao od Aljone Svetlane Erzsike Borjane Helge
odavno ispražnjenu ambalažu debrecinske slatke crvene paprike
raspolućeni drveni tanjurić ilustriran parom u kranjskoj narodnoj nošnji
izgrebanu plastičnu mletačku gondolu s bezglavim plastičnim gondolijerom
koju je u ljutnji dograbio mali Marko nakon prvog dana u dječjem vrtiću
ispijenu bocu dračkog Skenderbega s dvoglavim orlom na etiketi
matrjoške od lipova drva oguljene boje
bez mirisa baruta istočnoukrajinskih stepa
pristigle sa službenog posjeta bivšeg direktora Miše donbaskim ugljenokopima
zanijemjelu muzičku kutiju-vjetrenjaču što se navijala okretanjem lopatica
koju je teta Ivka dobila na dar
od svoje svakoljetne gošće Grete iz nizozemskog Utrechta
razbijen gipsani Gospin kipić iz Lourdesa
pred kojim je kuma Đula noć i dan plakala i molila
da se njena Marijana skine s heroina
moljcima izgrižen ručno tkani poncho i slamnati sombrero
s izblijedjelim natpisom Ciudad de Mexico oko oboda
zidni sat-kukavicu bez velike kazaljke i klatna
kavom zaliven album s crno-bijelim fotografijama...
rukama preturam gomilu
i nailazim na relikte
poznatih mi i nepoznatih sudbina
čežnja i potrošenih želja
odbačenih u kontejner s plastičnim bocama od pedeset lipa
i smradom prekjučerašnjih ručkova
na putu za deponij devalviranih uspomena
(2014.)
SVAGDANJOST LJUBAVI
Ljubav naša svagdanja riječ je upitnog morala.
Povlači se od usta do usta,
kao Vegeta u svaku je juhu umiješana,
kao Margo sve zamasti,
kao svekrva svugdje prašinu pronalazi,
kao voda svačim se zaprlja.
O ljubavi se filmovi snimaju i knjige pišu –
panegirici, dijagnoze i recepti.
O njoj, dok trese svojim atributima,
svaka cajka pjeva
i novac se za nju lijepi.
Zbog nje su flaše ispunjene maliganima,
starci se čine mladićima,
bijele crte karticama se rišu.
Kad pretjeruje razmažena derišta vrište,
na kocki dobit se sanja.
Crno-bijelo i u svim bojama se slika:
ružičasto, ljubičasto, laneno,
lažno-plavo i izvan sebe crveno,
opasno zeleno i dosadno sivo;
daleka i sama kao Cordoba,
zbog nje benzin može biti led.
Za njom čezne usamljena romantična dušica
uzdišuć' nad inačicama Mahlerice i Austenove
i čeka zgodnog i šarmantnog bogataša
da bijeli Rolls-Royce parkira pred njezina vrata,
a zna da je za to tri života malo,
i draga mačku u krilu
ne bi li koji mačji život na nju prešao.
Zbog nje se skupljaju činjenice i znanje,
glavom roje banalnosti i trivije,
i dok je svaki odgovor na tv-kvizu u sridu
umjetna inteligencija se grohotom smije.
Ljubav iscrpljuje i umara,
zbog nje se planiraju odmori i putovanja,
prošlost i budućnost u prezentnu rečenicu spaja,
od nje su očekivanja i razočaranja…
Mogao bih još o ljubavi….
Dosadilo mi je pisati…
Gdje li je nestala ljubav za pisanu riječ?
Još samo stih-dva za kraj.
(Taman da pokvarim sve.)
Ljubav ipak nije samo za danas.
I nije samo riječ.
(Ima zadnju riječ.)
(2025.)
Mama te voli
(Svaka majka voli svoje dijete)
I mrzi kad se neprestano vrpoljiš
dok s češljem u jednoj i cigaretom u drugoj ruci
pokušava raščešljati gnijezdo na tvojoj glavi
Tata te voli
(Svaki otac skrbi za svog potomka)
I mrzi kad okrećeš glavu od njega
dok te dajući ti izlomljenu čokoladu pokušava poljubiti
ustima punim etanolskih isparenja
Učiteljica te voli
(Ona voli svu djecu)
I mrzi iznošeni džemper tvog starijeg brata
dok u prevelikim blatnjavim cipelama šljapkaš po razredu
Djevojka te voli
(Ah ta ljubav)
I mrzi tvog prljavo-žutog stojadina
dok se neprestano okreće za svakim audijem pored kojeg prođete
Prijatelji te vole
(Iz istog ste kvarta poniknuli)
I mrze što ne lajkaš njihove postove na fejsbuku
dok lamentiraju nad životnim (be)smislom
Supruga te voli
(Dok vas smrt ne rastavi)
I mrzi što istiskuješ zubnu pastu po sredini tube
dok jadikuje nad lokvicama na podu kupaonice kojeg je netom pobrisala
Liječnik te voli
(On voli sve ljude)
I mrzi što si bolestan
dok rezignirano prebrojava dvije novčanice od pedeset eura u plavoj kuverti
Djeca te vole
(dužna su brinuti se za ostarjele roditelje)
I mrze što si star i nemoćan
dok traže što jeftiniji smještaj u kakvom udaljenom staračkom domu
Zemlja te voli
(Od praha si nastao)
I mrzi što je zagađuješ svim tim aditivima koje si progutao za života
ali te ipak neće ispljunuti
(2012.)
DEPONIJ DEVALVIRANIH USPOMENA
rukama preturam gomilu i nalazim
napuknutu zdjelu od češkog kristala
koju je susjed Ante donio svojoj Milici sa sindikalnog putovanja u Brno
razglednice s panoramama Irkutska Lenjingrada Kaposvara Plovdiva Leipziga
koje je proljetos preminuli mjesni galeb Duje
specijaliziran za dame iz socijalističkog lagera
primao od Aljone Svetlane Erzsike Borjane Helge
odavno ispražnjenu ambalažu debrecinske slatke crvene paprike
raspolućeni drveni tanjurić ilustriran parom u kranjskoj narodnoj nošnji
izgrebanu plastičnu mletačku gondolu s bezglavim plastičnim gondolijerom
koju je u ljutnji dograbio mali Marko nakon prvog dana u dječjem vrtiću
ispijenu bocu dračkog Skenderbega s dvoglavim orlom na etiketi
matrjoške od lipova drva oguljene boje
bez mirisa baruta istočnoukrajinskih stepa
pristigle sa službenog posjeta bivšeg direktora Miše donbaskim ugljenokopima
zanijemjelu muzičku kutiju-vjetrenjaču što se navijala okretanjem lopatica
koju je teta Ivka dobila na dar
od svoje svakoljetne gošće Grete iz nizozemskog Utrechta
razbijen gipsani Gospin kipić iz Lourdesa
pred kojim je kuma Đula noć i dan plakala i molila
da se njena Marijana skine s heroina
moljcima izgrižen ručno tkani poncho i slamnati sombrero
s izblijedjelim natpisom Ciudad de Mexico oko oboda
zidni sat-kukavicu bez velike kazaljke i klatna
kavom zaliven album s crno-bijelim fotografijama...
rukama preturam gomilu
i nailazim na relikte
poznatih mi i nepoznatih sudbina
čežnja i potrošenih želja
odbačenih u kontejner s plastičnim bocama od pedeset lipa
i smradom prekjučerašnjih ručkova
na putu za deponij devalviranih uspomena
(2014.)
SVAGDANJOST LJUBAVI
Ljubav naša svagdanja riječ je upitnog morala.
Povlači se od usta do usta,
kao Vegeta u svaku je juhu umiješana,
kao Margo sve zamasti,
kao svekrva svugdje prašinu pronalazi,
kao voda svačim se zaprlja.
O ljubavi se filmovi snimaju i knjige pišu –
panegirici, dijagnoze i recepti.
O njoj, dok trese svojim atributima,
svaka cajka pjeva
i novac se za nju lijepi.
Zbog nje su flaše ispunjene maliganima,
starci se čine mladićima,
bijele crte karticama se rišu.
Kad pretjeruje razmažena derišta vrište,
na kocki dobit se sanja.
Crno-bijelo i u svim bojama se slika:
ružičasto, ljubičasto, laneno,
lažno-plavo i izvan sebe crveno,
opasno zeleno i dosadno sivo;
daleka i sama kao Cordoba,
zbog nje benzin može biti led.
Za njom čezne usamljena romantična dušica
uzdišuć' nad inačicama Mahlerice i Austenove
i čeka zgodnog i šarmantnog bogataša
da bijeli Rolls-Royce parkira pred njezina vrata,
a zna da je za to tri života malo,
i draga mačku u krilu
ne bi li koji mačji život na nju prešao.
Zbog nje se skupljaju činjenice i znanje,
glavom roje banalnosti i trivije,
i dok je svaki odgovor na tv-kvizu u sridu
umjetna inteligencija se grohotom smije.
Ljubav iscrpljuje i umara,
zbog nje se planiraju odmori i putovanja,
prošlost i budućnost u prezentnu rečenicu spaja,
od nje su očekivanja i razočaranja…
Mogao bih još o ljubavi….
Dosadilo mi je pisati…
Gdje li je nestala ljubav za pisanu riječ?
Još samo stih-dva za kraj.
(Taman da pokvarim sve.)
Ljubav ipak nije samo za danas.
I nije samo riječ.
(Ima zadnju riječ.)
(2025.)
Jurica Benzon rođen je 1971. godine u Splitu, a od petog dana svog života živi u Vranjicu. Od 1996. godine radi u Gradskoj knjižnici Solin.
Do danas je objavio nekoliko pjesama i dvije priče za djecu: “Svjetlo Lucijinih očiju” i “Tri dara za Nikolinu”.
Autor je humoristične dramske igre “Mjerom po mjeri: san knjižne noći” (izvedene u Solinu 2016. godine u sklopu obilježavanja 400-te obljetnice smrti Miguela de Cervantesa i Williama Shakespearea) i koautor crnohumorne drame “Noćna mora Zorane K.” (Solin, 2017.).
U razdoblju od 2015. do 2023. godine objavio je desetak humorističnih priloga u emisiji “Kad se smijah, tad i bijah” Hrvatskog radija – Radio Splita urednika Mladena Vukovića.
Do danas je objavio nekoliko pjesama i dvije priče za djecu: “Svjetlo Lucijinih očiju” i “Tri dara za Nikolinu”.
Autor je humoristične dramske igre “Mjerom po mjeri: san knjižne noći” (izvedene u Solinu 2016. godine u sklopu obilježavanja 400-te obljetnice smrti Miguela de Cervantesa i Williama Shakespearea) i koautor crnohumorne drame “Noćna mora Zorane K.” (Solin, 2017.).
U razdoblju od 2015. do 2023. godine objavio je desetak humorističnih priloga u emisiji “Kad se smijah, tad i bijah” Hrvatskog radija – Radio Splita urednika Mladena Vukovića.